Pojava je to, stvar ili virtualni vrtuljak, koji mnogima pomuti razum i vid, a kada im se to dogodi, zreli su za preuzimanje etikete lažnjaka, u najmanju ruku neukusnog ili antipatičnog.

Bez novca naravno ne možemo, uvelike je od pomoći našoj neovisnosti, ali i vjetar u leđa ljudskoj pohlepi, nakaradnosti, aroganciji i toksičnosti koje se vrlo odvažno iz čučnja vinu uvis ukoliko mu se prepusti neprirodno, vodeće mjesto u domeni našega bitka. Danas se više nego ikad njime razmeće, igra, hvali i ističe, a novac zapravo nerijetko zaudara i više od straha; sjajni i beskrajno mi dragi Primal Scream prigodno su početak novog milenija ovjekovječili odličnim albumom XTRMNTR (Exterminator) i prije navedeno detektirali u pjesmi Kill All Hippies pjevajući:

"You got the money, I got the soul
I can't be bought, I can't be owned".

Beatlesi su na počecima karijere također pjevušili nešto slično, kao i međimurske ženke, dekle i mužiki, u poznatoj nam numeri o prodaji i kupovini ljubavi; najprljaviji novac , a nemalo i krvav, odavno je već na računu prvog gada Amerike, no unatoč svim nastojanjima, niti to mu neće biti dovoljno da preotme Grenland i tamo zatakne krvlju natopljenu američku zastavu.
A koje su numere obasute novcem zavrijedile moju pažnju? Evo ih redom!

MONEY HONEY - Ry Cooder (1972)

Na jednom od onih upečatljivih Cooderovih albuma, odličnom Into The Purple Valley iz 1972., nadmeće se i kočoperi dobar svežanj kompozicija umočenih u tradicijske okvire američkoga juga, kao i strana mrvicu gore lijevo i desno od toga, te se pjesma Jessea Stonea (najpoznatiji po autorstvu Shake, Rattle And Roll) skladana za Driffterse 1953. ponosno ističe prvenstveno instrumentalnom raznolikošću, iako niti vokalne kreacije uvaljane u soul smjesu ne ostavljaju slušatelja suha uha, nego dapače, preplavljuju ugodom od početnog stiha, preko refrena, do završnog višeglasja. Ryova slide gitara i mandolina posjeduju posebna ticala i šušur, sinkopirana sviračka nadmoć već ovdje , na drugom tek studijskom uratku, nagovještava kako od muzikološkog genijalca najbolje tek slijedi - a uzmimo u obzir da je tek '72 i maestro iza sebe ima gostovanja na Stonesovim remek-djelima Let It Bleed i Sticky Fingers, te usto i podignutu palicu sa znakom stop na upit o stalnom članstvu kotrljajuće družbe.

MONEY TALKS - J.J. Cale (1983)

Istina je da gospodina Calea ne favoriziram u tolikoj mjeri kao jedinstvenog genijalca koji je doživljaj novca podastro u prethodnoj pjesmi slično J.J.-ovim razmišljanjima, no sviračka estetika fingerpicking kulera iz Tulse, slavu je zaslužila i pobrala u Los Angelesu i tu ne dvojim - gdje god, pa makar i uz Claptonovu izravnu pomoć, no stigla ga je posve primjereno.
Pa čak i kada na listu najboljih uvrštavam numeru sa ne baš posebno dobrog albuma #8 (1983), razlozi se izuzev u subjektivnom, kriju i u kvalitativnom šeširu; Caleova sviračka lakoća, mekoća i upitanost posve rezoniraju sa autorskim peharom iz kojega smirujuće i obazrivo lijepo izlaze pobjednički tonovi njegove gitare, a bračna se sreća ogleda u vokalnoj vagi, odnosno podijeljenim ulogama gitarista i pjevača i mnogo već puta zabilježenim glasovnim trenucima supruge Christine Lakeland.
Ljubav progovara kada se i pjeva o novcu, ne samo kad se isti broji.



MONEY FOR NOTHING - Dire Straits (1985)

Biti ću potpuno otvoren - nisam baš neki ljubitelj ove pjesme, ali ovdje se nalazi zbog odličnog Knopflerovog riffa podignutog na putokazu teksaške gitarske prašine sjajnog Billyja Gibbonsa, a kako je i uvodni instrumentalni protokol skladbe više nego zanimljiv, sasvim su dovoljne reference pridružiti je tematskoj škvadri ovotjednog soundtracka. Naravno pjesma je globalni hit, ujedno i među najpopularnijim radovima gitarskog heroja i virtuoza Knopflera, a vokalno gostovanje Stinga dodatno je osnažilo numeru sa trijumfalno komercijalnog albuma Brothers In Arms (1985), uz kuriozitet kako su Dire Straits koncertnu promociju ploče započeli na splitskim Gripama 25.4.1985. godine.
Videospotom ove uspješnice krenulo je emitiranje MTV Europe prvog dana mjeseca kolovoza 1987. - Sting je pjevao "I want my MTV", a iako je ta glazbena televizija ugasila svoje signale, dionici izuzetno popularne pjesme i dalje glazbeno marširaju.

NOVAC U RUKAMA - Ekatarina Velika (1986)

Mnogima bi ova pjesma beogradskih mračnjaka, a istovremeno i romantičara, našla svoje mjesto na popisu (naj)dražih trenutaka sastava, drugima naravno ne ide pod nazivnik simpatičnijih ili boljih, no kako sam veliki poklonik trećeg studijskog albuma banda (S Vetrom Uz Lice, 1986) i držim da isti nema loših točaka, ne staviti naslovljenu pjesmu među kliku "novčanih" skladbi nije bilo moguće.
I premda prva dva albuma EKV-a nude impresivan smotuljak bisera avangardnog i(li) art-rock sjaja, treći uradak je oslobodio sve skrivene umjetničke naslage i Mladenović je iz čahure narastao do leptira slobodnog stila; Novac U Rukama u tom smislu pleše na trapezu stilistike 80ih, otimajući se zauzeti strogo kontolirani pravac, te ako baš moram, slobodno sviračko poimanje (odlična Milanova gitara i netipično ukazanje u opusu banda, vrlo rijetke, no sjajne dionice saksofona) kipti među granicama novoga vala i alt-rocka, jednostavno dajući sastavu epitete neprolaznih i posebnih.

"Lepljiv od znoja i masan od krvi
Novac u rukama"

MONEY'S TOO TIGHT (TO MENTION) - Simply Red (1985)

Originalna kompozicija The Valentine Brothersa, odnosno njihova izvedba, iako dobra i apsolutno vrijedna spomena, za moj ukus ipak gleda u leđa prepjevu Simply Reda. Možda djelomično i stoji opaska, atribut ili mana koje možemo naći uz ime engleskog sastava, a ljuljaju se na području sterilnosti , no (svejedno) pod taj šešir ne ide premijerni studijski uradak (Picture Book, 1985) koji sadrži i navedenu kompoziciju prianjajućeg zanosa, odlične svirke i funky raspoloženja kroz vizir soul-pop proporcija. Mick Hucknall glasom podiže i umiruje dinamičku cjelinu pjesme, kontrolira joj puls, dok se instrumentalna ophodnja vrlo lako od dražesne transformira u dominantnu i dolazi tek na korak iza sofisticirane sinergije kakvu je prethodne godine debitantskim ostvarenjem prezentirao band Sade (Diamond Life, 1984), slične ili približne žanrovske posvećenosti Hucknallovoj skupini.
Heh, novac katkad i zaudara, no u onoj poznatoj izreci ne predstavlja problem jer (ili kada) ga nema.

MONEY GREEDY - Tricky (1998)

Koliko god lud i(li) manijakalan ovaj bristolski čudak bio, nikako, ničim, pa i nitko ne može osporiti njegov neoboriv "elektronski" pogled i utjecaj na glazbenu mapu 90ih, a time neposredno i kroz godine novog milenija. Činjenica kako mi kao najdraži Trickyjev album zauvijek ostaje prvijenac Maxinquaye (1995), ne predstavlja prepreku zapravo sva njegova ostvarenja iz 90ih okarakterizirati osebujnima, uključujući i odlični Nearly God iz 1996., a što je također njegov potpis pod pseudonimom, gdje je komad autorskog prostora ustupio i fantastičnoj Bjork i Terryju Hallu iz Specialsa, premda više podignutom na temeljima neobuzdanog glazbenog zvjerinjaka, tjeskobe, pa i neurotičnosti ili gorčine, i dalje ne izmiče definiciji izuzetne umjetničke siline dirajući se klupka eksperimentalnog i manje entuzijastičnog gradiva u maniri jedinstvene Laurie Anderson, kao i osornih koncepata dragog mi Slyja Stonea.
Stoga se napisano vrlo dobro slaže sa oštrinom Money Greedy (sa ploče Angels With Dirty Faces iz 1998.), mračnog razarača koji pulsira ritmom, loopom, gitarom i Trickyjevim upozoravajućim glasom, te je slika i prilika akromatskog diskursa autora koji se nije libio svoja djela izvrtati naglavačke.

LAWYERS, GUNS AND MONEY - Warren Zevon (1978)

Zevona su mnogi, a i sam sam među takvima, promatrali i uzimali kao dostojnoga velikih riječi i odlika, doslovno obostrano, rekao bih. Ili da se okoristim terminima dragog mi frenda iz zavičaja čiji se živi jezični izraz cakli u Warrenovu opisu - uvijek je bio tu negdje, tapkao je!
Tako i bješe jer je prijateljevao i instrumente usklađivao sa Jacksonom Brownom i Waddyjem Wachtelom, a osim što je neko vrijeme dijelio stan i studio sa jakim snagama Fleetwood Maca, Stevie Nicks i Lindseyem Buckinghamom, glazbene poene postizao je i sa ostatkom te famozne skupine, kao i sa članovima Eaglesa, Beach Boysa, te Lindom Ronstadt ili Bonnie Raitt. Svakako nije malo, kao što je i više nego dovoljno istaknuti dva odlična uratka snimljena u nizu, Warren Zevon iz 1976. i Excitable Boy iz '78 na kojem se i nalazi Lawyers, Guns And Money - ponajbolji dio standardno kuštrave pjevačeve pjesmarice čiji se neprokuhani udarac na prvu dobu, prvenstveno dobro utaban i urešen gitarom majstora Waddyja, ne odmjerava niti propitkuje, nego se svira i sluša glasno i često, ne čuva se na tavanu, nego na vidljivom mjestu rockom istaknute police.

TAKE THE MONEY AND RUN - Haustor (1985)

Bilo da govorimo o autorskim biserima i vrednotama Rundeka ili Sachera, ponaosob ili rjeđe zajedničkim radom pod kapom Haustora, neobičniju pjesmu (ili bolje rečeno netipičniju) od ove band zasigurno nije snimio.
Treći Svijet iz '84 držim najboljim, nešto posebnijim od ostalih uradaka artistički raspištoljenih Zagrepčana, no niti treći Bolero iz '85 u tom smislu ne zastajkuje, nego bujno cvate i osvaja prostor i vrijeme svojim zvukom, idejom i stilističkom inverzijom. Na takvoj podlozi igra se agregatno stanje pjesme Take The Money And Run, na diobi tekućeg i krutog, iako ne u ulozi kameno ledenog, dok funkoidna gitara stupa tonovima u međuprostoru iznenađujuće rap seanse, daleko odmaknute od visočja Sacherove dub ili world-music sfere (Srđan je napustio sastav nakon ploče Treći Svijet), te kao takva intrigira i traži sudionika za plesni pokret, što i nije teška misija ili naum.
A je li Darkov odabir pjevati na engleskom komplementaran sa pripadajućim činjenicama, neka ostane, evo na tragu određenja ljepote, ipak u ušima slušatelja.

"You must be hurry, boy
Your shadow is catching you
It's getting closer and closer"

MONEY - Pink Floyd (1973)

Roger Waters kao deklarirani antikapitalist, na krucijalnom albumu Floyda, prodorno konceptualnom The Dark Side Of The Moon (1973), potpisao je stihove numere Money, pretežno tamne i oblačne prog partiture koja ujedno označava i novu fazu banda, budući će ga kao prvi singl ploče otisnuti beskrajem zviježđa sve do vječnosti popularne glazbe.
Unisona dionica bas i električne gitare slijedi zveckanje kovanica u uvodu kompozicije i iako neće zadati kakav ozbiljniji potres buržujskoj kasti, njezin glazbeni imetak je i nadmoćniji od natiskanih računa najbogatijih; istaknuti najvrjednije unutar "platežne" numere praktički je nemoguće jer od početnog tona, preko zapleta, pa sve do kulminacije i epiloga ove glazbene poslastice uživamo u fantastičnim sviračkim ogledima četvorice naslovnih junaka, potpomognutim sjajnim saksofonom Dicka Parryja (nedavno nas nažalost i taj velemajstor napustio), da bi ovaj iznimno oblikovani triler zaokružilo vokalno mnoštvo studijskih pjevača.
Pomalo ironično, no pjesma koja govori o licemjerju, prljavštini i lažnom sjaju novca, upravo je dupkom napunila blagajnu i izbrisala sve moguće limite na računima članova grupe.



EVERYDAY I THINK OF MONEY - Stereophonics (2001)

Velška banda Kellyja Jonesa, iako prilično daleko od najdražih mi otočkih rockera, znala se dočepati finih riffova, prijelaza i gitarskih prezentacija, što je nailazilo na vrlo plodno tlo i odobravanje značajnog broja slušateljskog puka prvenstveno na Otoku, a zatim i šire.
Možda bi zlobnici na to odgovorili kako čudima doista nikad kraja, no uočimo li tetovažu Waynea Rooneya, nekadašnjeg golgetera Manchester Uniteda i engleske nogometne reprezentacije, utisnute na podlaktici desne ruke - Just Enough Education To Perform - što je naziv trećeg albuma Stereophonicsa iz 2001. godine, sugerira kako britanski sportaši i članovi glazbenog miljea osim ruku pod ruku, međusobnim uvažavanjem i neposrednom inspiracijom idu katkad i na ruku.
A upravo je veza primatelja i davatelja glazbenih usluga besmrtna i lako objašnjiva - samo jedan akord, stih, glasniji ili mekši refren, ton ili melodijski oblačak, djeluje na slušatelja momentalno zapaljivo i ne teži gašenju; takav obrazac imamo i ovdje, pa ako naslov skladbe može asocirati na svakodnevicu bankarskog službenika ili na osobu kojoj kreditno zaduženje donosi najmanje čir na želucu, hrapavi Jonesov glas i svirački diskurs usidren u pop-rock uvalama 70ih ponavljaju pomalo i melankoličnu mantru, gdje višak molskog tonaliteta nije jamac sretnog ugođaja.
Kome to smeta, uvijek može potražiti vedrije slike i note.

dario b. // 13/09/2026