Ove se subote Attack, kao i toliko puta do sad, gibao u punk ritmu. Pa ipak, unatoč tome što su nastupila četiri benda iz regije, nije to nikako bio jedan od uobičajenih opskurnih gigova kojima prisustvuju tonci i par "pretplatnika". O ne, ovdje se radilo o jednoj specifičnoj cjelovečernjoj zabavi s povijesnim predznakom - po prvi je puta u naš grad, a i državu, stigao kultni kraljevački hardcore punk bend Totalni Promašaj. Unatoč njihovom imenu, ovaj se event ispostavio skoro pa totalnim pogotkom.

Prvi su na pozornicu, i to u majicama na Motus i Bolesno Grinje, izašli veterani iz Slovenije koji se odazivaju na ime No Limits. Kad kažem veterani, ne pretjerujem nimalo budući da ovaj bend postoji već 24 godine. Imajući to na umu, postavlja se pitanje kako je moguće da, barem u Hrvatskoj, ne uživaju gotovo nikakav status ni reputaciju. Dio odgovora je vjerojatno u rijetkim koncertiranjima i još rijeđim izdavanjima albuma (samo dva studijska), ali svejedno me čudi da njihov nastup nije privukao nešto više ljudi ni izazvao ikakvu reakciju osim ponekog kimanja glavama. Sviraju dojmljivi furiozni hc punk s primjesama crossover thrasha na tragu Ratos de Porao čiju su obradu i odsvirali negdje u sredini svog nastupa. Frontmen je simpatičan, dominira pozornicom i trudi se animirati ekipu duhovitim pričicama, pa čak i skače u parter i "šutka se" sam sa sobom (budući u prvim redovima nema nikog zainteresiranog da im se pridruži) što sve skupa dobiva dodatnu dimenziju kada znate da čovjek ima pedesetak godina. Osobno me se najviše dojmila rafalna stvar nazvana jednostavno Hardcore, koja bi se po mom mišljenju bez problema mogla naći na set listi Agnostic Fronta. Dobar bend, vrlo dobar čak.

Red je zatim došao na požeške snage Nuclear Altar. Moram priznati da do nekidan nisam bio upoznat s djelovanjem ove grupe, pa sam vrlo površnim preslušavanjem njihovog prošlogodišnjeg debitantskog izdanja, ali i opserviranjem vizualnog identita i samog imena benda zaključio da se radi o kakvom doom/sludge bendu koji se i neće najbolje uklopiti u ovu večer. Ispostavilo se da nisam bio skroz u pravu budući da je narod pohrlio da ih vidi, te su dobili puno bolji feedback od No Limits. Također, prezentirali su nam se u dosta drukčijem svjetlu nego što zvuče na albumu, milsim da su i odsvirali svega nekoliko pjesama s njega, a ove druge koje smo imali čast čuti su meni iskreno zazvučale kao čistokrvni hc punk s d-beat bubnjarskim dionicama. Neminovno se nameću usporedbe s bendom koji je nastupio prije njih, i moram reći da se meni nisu toliko dopali. Pjevač tijekom cijelog 45-minutnog nastupa nije uspio skinuti "tek sam se probudio i ne da mi se ovo baš" izgled s lica, a pokazali su i dozu neusviranosti, pa su tako u nekoliko navrata pokušavali odsvirati neku stvar, samo da bi ubrzo odustali uz opravdanje kako nas nitko nije tražio da dođemo na punk koncert. Svaki izvještaj, pa tako i ovaj, pati od subjektivnosti reportera, pa ću tako još jednom reći da se, unatoč mojim osobnim preferencijama, ovaj bend publici te subote svidio. Pogotovo na kraju kad su odsvirali Now I Wanna Be Your Dog The Stoogesa, te dobili i singalong.

Za obranu domaćih boja (iako bi se oni sigurno distancirali od takve uloge) bili su zaduženi renomirani zagrebački crusteri AK-47. Po izlasku na stage su se ponašali kao da tonsku probu nisu imali te su se usklađivali dobrih desetak minuta, što mi nikad neće biti jasno i prilično je frustrirajuće. Jednom kad su počeli, osvijestili smo da bi ipak možda bilo bolje da su još neko vrijeme riješavali tehnikalije jer je prvih par pjesama bilo uništeno tehničkim poteškoćama nakon kojih su opet slijedile višeminutne pauze praćene žamorom nezadovoljstva. Jednom kad se to sve posložilo i riješilo, ono što je ostalo je dobri stari ekstremno osviješteni anarhistički crust. Svi ovi epiteti se uživo dijelom gube, budući da je zbog vrlo bučnog zvučnog zida te pjevačevih vrištećih glasanja nemoguće razumjeti što nam točno žele poručiti, ali zato to nadoknađuju pripovjetkama među pjesmama u kojem ističu važnost antifašističke borbe. Nastup je protekao u , za bend koji zbilja ima status legendi, ipak malo preblagoj atmosferi umjerenog odobravanja. Zagrijati ekipu do kraja su uspjeli tek obradom Zone Rane Masturbacije Teroristi, možda i zato što je jedina u njihovom repertoaru koja je pogodna za otimanje mikrofona i zborno pjevanje. Slijedile su Čiji Si Ti Aktivista? i Internacionalna a onda su prepustili mjesto zvijezdama večeri.

Budući da se radi o bendu koji je djelovao još prije dvadesetak godina, bio sam nemalo iznenađen kad su se na pozornici ukazali ljudi koji izgledaju kao da su u ranim tridesetima, te su vrlo vjerojatno u prosjeku bili čak i najmlađi od svih bendova te večeri. Ne znam kako to objasniti, na izdanjima iz prve polovice devedesetih ne zvuče kao da imaju trinaest. Oko ovog nastupa je vladao priličan interes, da ne kažem hype, i mogu sa zadovoljstvom reći da komšije nisu ni najmanje razočarale skoro pa ispunjeni Attack. A mislim da smo se i mi pokazali kao dobri domaćini, stagediving je bio žestok, a pokazalo se da dio ekipe zna i tekstove naizust, što je vrijedno respekta budući da je ovo Totalnom Promašaju ipak bila prva svirka u Hrvatskoj ikad. Njihov ljutiti hardcore punk s oporim uličnim okusom i primjetnim streetpunk pa i oi! elementima (za one koji nisu čuli najlakše je povući usporedbe s GBH i Chaos UK) je skroz dobro sjeo svima okupljenima, a činilo se da i oni guštaju. Kako je za njihov nastup bilo predviđeno sat vremena a oni su, čini mi se, svirali i dulje, postavljalo se pitanje kako će ispuniti to vrijeme budući da imaju svega četrdesetak minuta materijala. Taj je problem riješen obradama Oi Polloi i Bastarda, a iznenadili su nas i gostovanjem prijatelja Sićka iz još jednog kraljevačkog benda Hoću? Neću! (oni su, usput budi rečeno, prošle godine također gostovali u Attacku na prvom izdanju Hc Punk History, u okviru kojeg je i ovaj event bio održan) koji je dodatno zapalio atmosferu s dvije pjesme i učinio nas svjedocima u pobratimljavanju Totalnog Promašaja i matičnog mu benda. Jednom kad su odsvirali sve što su imali, nismo im dali da siđu sa stejdža pa su i ponovili Prvu Borbenu Liniju, Uličara i Prodane Duše, ali se nitko nije ljutio. Poštovanje ide pjevaču koji se sudržao od patetičnih "prvi put smo ovdje, tako nam je drago, najbolji ste..." spika koje svi znamo napamet i koncentrirao na pjevanje i povremene urlike užitka.

Da rezimiram, radilo se o pravoj fešti hardcore punka i jednom od uspjelijih evenata u Attacku u zadnje vrijeme. S nestrpljenjem čekam slijedeće izdanje Hc Punk Historyja u nadi da će nam produbiti bratstvo i jedinstvo još nekim velikanima iz istočnog susjedstva tipa KBO! ili Trula Koalicija.

ujak stanley // 25/11/2014