This fire is out of control - I gotta burn this city, burn this city!

Dvije su dimenzije sinoćnjeg koncerta, odnosno prvog dana InMusic festivala, čini mi se jako važne za naglašavanje. Prva koja se može nasloviti "Festivali u HR ili kako je propao R'n'R" obuhvaća (nesretnu) povijest (pokušaja) organiziranja velikih festivala u nas. I iako, uz dužno poštovanje ogranizatoru i svim nastupajućim bendovima osim FF i Mozza, InMusic ne smatram festivalom u pravom smislu riječi (festival vani ne traje 1 dan, nije u zatvorenom prostoru i vrlo često ima popratne sadržaje od kojih je kamp najčešći), nego mi se to više čini kao 2 velika koncerta (s danom odmora između!) i dodatnim bendovima za popunjavanje satnice, to je ipak neki početak. Ipak, još uvijek čekam kada će nekome kapnuti i napokon organizirati pravi rock festival negdje na moru (svaka čast Art & Musicu, ali je on ipak profiliran na određen tip publike); neiskorišteni potencijal kojeg su eto par zadnjih godina uspješno iskoristili rejveri za svoje velike partije i gostovanja DJ-a.

Druga dimenzija cijele priče se odnosi na meni pomalo žalosnu, ali opet i lako objašnjivo i uostalom po svijetu rasprostranjenu zaluđenost (domaće) publike starijim bendovima koji, unatoč činjenici da su svoje vrhunce imali prije ohoho i kusur godina, bez problema mogu napuniti oveće zg koncertne prostore. O ukusima se dakako ne raspravlja, ali razni Stonesi, Purpli, Zeppelini i Mindsi meni danas ne znače niti dijelić onoga što mi znači neki recentni kvalitetan bend za kojeg sam svjestan da nema šanse da ga doživim u Lijepoj našoj (tipa Interpol ili Röyksopp na Southsideu 2003e godine). I zato ne samo da sam presretan da je organizatorima InMusica uspjelo dovesti jedno takvo ime kao što je Franz Ferdinand (ej, pa oni su na vrhu trenutno aktualnog britanskog novog gitarističkog vala! ej, trenutno! ne prije 5 niti prije 10 godina, trenutno!), već me još više raduje to da je na koncert došla tolika masa ljudih (i to ne samo mladih djevojčica, već i momaka u kasnim 20tim, a bome vidjeh i finu količinu >40godišnjaka) koja se toliko dobro zabavljala. Znači, ne samo prvih 10 redova ispred stage, skoro cijeli podij i dobar dio tribina su dizali ruke, pljeskali u ritmu i skadnirali nakon svake pjesme. Dragi moji, osjećao sam se kao da sam u nekom drugom gradu, neke druge države. Očito da se ipak trud ljudi u sjeni posljednjih nekoliko godina oko organizacije festivala i zapravo obrazovanja domaće publike isplatio - ljudi, svaka vam čast! Što se samog koncerta tiče, moje viđenje je dijametralno suprotno Pedjinom - ja sam ostao oduševljen! Nakon proživljene najgore noćne more svakog fotoreportera, a to je da ti zašteka aparat na koncertu tako drage skupine (neizmjerno hvala Ani na ustupljenim fotkama!) i povezane polusatne depresije koja se lako mogla pretvoriti u cjelovečernju, Alex Kapranos, Nick McCarthy, Bob Hardy i Paul Thompson su me uspjeli vratiti u pozitivu, a onda i podignuti u ono pravo koncertno raspoloženje, iako sam već dobrano izmoren odličnim koncertima posljednjih dana (čitaj: Lent u Mariboru). Redajući stvari sa svoja 2 albuma ("This fire", "Jacqueline", "Tell Her Tonight", "Darts Of Pleasure", "I'm Your Villain", "You're the Reason I'm Leaving"), te odsviravši i jednu novu stvar koja prijeti svojom hitoidnošću, momci su očekivano najviše plesnih pokreta publike izmamili na najvećim hitovima ovog mladog benda - "Take Me Out", "Michael", "Do You Want To", "Walk Away". Oni nisu bend od kojih bi očekivao ne znam ni ja kakav dizajn pozornice (tipa Depeche Mode ili U2), ali su ju imali primitivno vrlo efektnu (bazirajući se na dizajnu posljendjeg albuma), a dodatna 2 videozida sa svake strane su pomagala da svaki posjetitelj vidi dešavanje na pozornici. A ono je uključivalo i promjenu instrumenata među članovima, i bubnjanje trojice po bubnjevima i skok i kratka svirka McCarthya na malom podiju ispred same pozornice u trenu kada su fotografi nakon treće pjesme odlazili od svojeg photo boxa. Da i ne spominjem to da su sretnici koji su čekajući nakon koncerta da se gužva raziđe, imali priliku pored stagea dobiti autogram od Alexa ili slikati se s njim - došao čovjek naime pozdraviti najupornije. Ili to da su se kasnije pojavili na afteru u Jabuci; znate li još koje zvijezde koje su to učinile u Zagrebu? A Franz Ferdinand to zasigurno, što po broju prodanih albuma, što po broju fanova po cijelom svijetu, jesu. Ili, na kraju krajeva to, da su imali i popodnevni unplugged session za Radio 101. Unatoč Pedjinom kritičkom stavu, po mojem skromnom sudu, koncert kojeg će Zagreb ohoho pamtiti. Možda ne poput onog kultnog Pixiesa u Kulušiću, ali po jako dobrom provodu jako velikog broja ljudi, uključujući i mene. I da se vratimo na naslov ovog texta - škotski momci su itekako uspješno zapalili grad Zagreb!

sale // 06/07/2006

> vidi sve fotke // see all photos