home > koncert > OLUJA FEST #10 @ Močvara, 19-20/10/2018

kontakt | search |

OLUJA FEST #10 @ Močvara, 19-20/10/2018

Metal koncerti su ove sezone krenuli s podosta redovitim održavanjem. U Attacku smo mogli slušati Spectral Voice i Morbid Creation, desetak dana kasnije Master, Scar i Camelio, a za koji dan dolaze Namet i Ultha. U Močvari smo imali Nekroinverted, a uskoro nas čekaju Minsk, Zatokrev i Duskburn. Potkrao se tu i koncert Deafheaven-Inter Arma, pa i nedavni Monuments-Vola-Kryn-Kadinja-Atlas, iako to nisu metalci ako je za vjerovati Metallumu našem svagdašnjem. Nadolazeći program Medike trenutno broji više metal gigova od tamo već tradicionalno ustaljenih punk koncerata. Uskoro ćemo u Attacku moći slušati Po' Metra Crijeva, u Karlovcu je drugi dan Udara Groma rezerviran za metal, u Rijeku dolaze Decapitated itd. Danas smo se pred malim ekranima stolnih računala, laptopa i pametnih telefona okupili kako bismo pročitali ponešto o desetom festivalu Oluja, još jednom događaju koji je upotpunio mapu koncertnih metal destinacija ove jeseni. Teško da se pored takve inflacije koncerata netko može žaliti kako je metal zapostavljen, ali tko nema para da ode baš na svaki, morat će pomnije odvagivati gdje i kada otići. Nažalost, izgleda da se smanjena potražnja uslijed povećanja ponude odrazila i na posjetiteljstvo Oluje. Prvi dan je na konto Pungent Stencha osjetno bolje prošao, dok je drugi unatoč nižoj cijeni dnevne karte izvukao deblji kraj. Ne želim procjenjivati brojku ljudi, ali rekao bih da je posjeta oba dana bila otprilike duplo manja od priželjkivane.

Nije teško "na slijepo" pisati o bendovima. Na jednom velikom i popularnom koncertu (nije bio metalni) sam propustio 70% bendova i "izmislio" report o njima, ali neću reći kojem da me ne cinkate. I dalje sam imao više teksta od onih koji su bendove navodno pomno popratili i ništa nisam fulao. To nije teško kada ste na tim bendovima bili prije i po nekoliko puta, u toku ste s diskografijom, pa imate dovoljno štofa za improvizaciju priče, a znate i sami da su neki obrasci ponašanja publike i bendova toliko šablonski da je mačji kašalj pretpostaviti njihovo ponavljanje. Nažalost, Negative Slug sam samo jednom slušao, ali pasivno, jer tada su bili tek zvučna pozadina performansu kolektiva Tricycle Trauma. Ovdje dolazimo do priznanja da sam propustio i prvi bend i cirkusku točku. Ispravit ću to u budućnosti, pa krenimo dalje na one koje sam pratio, a to su svi ostali.

Death metal. Širok je to pravac u koji stane sve od prapočetaka žanra kao sviračko-produkcijski skromnih bastarda thrash metala do modernih upeglanih produkcija nad čijim tehniciranjem sline i jazzeri. Od melodičnog do atonalnog, od brzog do sporog, death ima sve. Decomposing Entity se stilski u sva navedena tri segmenta prepoznaje negdje na pola. Nisu ni brutal, ni technical, a niti teški old school, a svega toga više nema nego što ima. Možemo reći da je na toj točki zapeo u razvoju, ali i da je ostao vjeran "staroj" formuli, ovisno kakav tip death metala subjektivno preferiramo. Interes publike za bend je bio manji nego prije tri godine na promociji albuma, mosh pit mjestimičan i simboličnih razmjera, koncert standardno dobro odsviran, iako je zvuk bio prebučan, pa smo se u raspoznavanju riffova ponegdje morali boriti s grmljavinom. Na stranu osobno mišljenje o bendu, za potrebe daljnjih konstatacija mi mogu biti i najbolji na svijetu, ali ako je Decomposing Entity s deset godina postojanja, jednim koncertom godišnje pred stotinjak ljudi i jednim dugosvirajućim izdanjem najaktivniji domaći death metal bend, onda se bojim da nam death umire. Ali zaista, koga još imamo, a da svira baš death metal? Usud koji još rjeđe nastupa i nema novi album preko deset godina, a pored toga i dijeli članove s Raspadajućim Entitetom? Avicularia, DYAD, Dread? Bojim se da je s njima gotovo ili su u hiatusu. Vidim da su se u Rijeci pojavili neki Omnivore koji su pobijedili na prošlogodišnjem RI Rocku, ali ne mogu naći od njih ništa za poslušati. Doduše, imamo vrlo autentičnu i vrijednu uzdanicu Po' Metra Crijeva, ali oni su mješavina žanrova za sebe, tek između ostalog death metal. Pa šta da radimo, Dražo, šta, šta, šta!?

Već sam komentirao kako je glupo da Martin Schirenc s novim članovima ne svira pod imenom Pungent Stench, ali ispada da zbog svađe s nekim starim članom ne smije koristiti to ime radi moguće tužbe. Tako ipak imamo notorno ime Martin Schirenc plays Pungent Stench. Za razliku od Darka 2016-te gdje se nametnuo kao dežurni šaljivdžija festivala, frontman ovih crnohumornih sado-mazo death metalaca se prema ovom nastupu postavio smrtno ozbiljno. Nastup je odradio čisto korektno, ali ništa više od toga. Odsvirali su petnaestak pjesama iz svih faza karijere, dio publike je imao svoj privatni pogo party, ostali su opservirali i to je manje-više to. Nije lik više sa svojih skoro 50 godina u formi kao nekada. Mnogi pamte vanserijski show koji nam je u originalnoj postavi priredio 2003. gdje se na istom mjestu 300-tinjak ljudi ekstatično prekuhavalo i bjesomučno borilo za atome kisika. Nema više "La Bambe" na bisu ili da sviraju bez odjeće instrumentima prikrivajući spolovila. Za takve činove je generalno prije 15 godina u Hrvatskoj trebalo imati više hrabrosti nego danas, ali danas bi to za ljude njihovih godina osobno predstavljalo hrabriji čin.

Prvu večer festivala zatvorili su lokalni speed/thrash veseljaci LIV. Njihov frontman Leo je jedno od dežurnih lica lokalnih metal, grind, pank i drugih gigova s kojim pijete prije, za vrijeme i poslije koncerta. Tako ga i na bini skupa s ostatkom ekipe vrlo sličnih hedonističkih navika smatrate kao ljude iz naroda, jedne od nas. To obično rezultira i vrlo opuštenom vibrom u publici bez obzira u kojem terminu večeri nastupali. Ovog puta su izvukli nešto deblji kraj priče, jer pamtimo i bolje provode uz njih, iako je svirački sve bilo odrađeno na nivou na kojeg smo i navikli.

Drugi dan je obilježila malobrojna i mirna publika. Taj dio ovdje rješavam u jednoj rečenici da ne ponavljam u opisu svakog benda isto. Započelo je s Vedranom Živkovićem i Tricycle Traumom. Cijeli taj "Balkan ritual noise" se sveo na minimalističke i repetitivne pasaže akustične gitare koja izgleda kao da je na Hreliću nađena za 50kn, ali prikopčana na 800 pedala zvuči kao da iza sebe ima zid od pojačala. Sve je to prošarano s povremenim vokalnim mumljanjem u naricateljskoj formi, pa zvuči kao Nemeček (još jedan Vedranov noise rock projekt) bez ritam sekcije, samo za par nijansi bučniji i nekoherentniji, a opet nedovoljno bizaran i agresivan da bi izazvao "ajme, što je ovaj luđak sve u stanju napraviti!" efekt kakav nas preplavi emocijama kada Niko Potočnjak napravi antikoncert s antibendom The Last Lord of Atlantis. Ovo doslovno stvara atmosferu kao da padaš u bezdan dubok 10.000km i jedva čekaš da se sljubiš s dnom i pretvoriš u lokvu. Ipak, kada se na trapez popnu cure iz Tricycle Traume, buka postaje prikladna pozadinska muzika za akrobatski performans. Nadam se da je muzika i zamišljena kao prigodna tematska pratnja dramatičnim akrobacijama, jer mu kao samostalnom muzičkom projektu ne vidim ni meditativni, ni intrigirajući karakter. Na kraju dana, više preferiram Živkovićev psihodelični etno rock fazon kakav prakticira u Mokrim Gljivama nego eskapizme u drone/noise eksperimentacije.

Bednja je relativno novi, ali obećavajući bend iz Varaždina. Trojac s dva naizmjenična vokala, gitarom, bespoljnim basom i bubnjevima na pozornici djeluje podosta uvjerljivo u svojem proklinjanju destruktivnih tekovina "civilizacije" proričući joj propast te zagovarajući povratak življenju u skladu s prirodom. Tematski ništa novo u svjetskim okvirima, ali svježe za naše prostore. Ipak, ovdje se ne radi o pukom ventiliranju bijesa i ogorčenosti kroz buku čisto zato jer estetika žanra tako nalaže, već o bendu sa zaokruženim konceptom i porukom, ali bez samodopadne pretencioznosti koja bi im priskrbila status dežurnog mamca za kvaziintelektualne kužere. Iako je internet vrlo škrt u izbacivanju konkretnih rezultata na temu potrage za snimkama jedinog albuma "Doline su ostale iz nas", mogu se naći brojne recenzije dotičnog izdanja hvaljenog i sa inozemnih web adresa. Bednja se sa svojim black metal/post hardcore izričajem začinjenim dozom crust estetike i etno ambijentale može uklopiti u razne događaje ekstremnijeg glazbenog predznaka. Mogu svirati s klasičnim blackerima, crusterima, grinderima, a ne bi ih bilo neprikladno staviti ni na neki sluge/doom koncert. Čak su i otvarali nastup death metalcima Cannabis Corpse koji njeguju humoristični koncept. Na konto adaptibilnosti želimo ih još brdo nastupa nakon kojih će doline ostati iza njih.

Hipsterian...pardon, Hesperian Death Horse također teži konceptu, ali nekakvom univerzalnom i apstraktnom hvatajući se u koštac s velikim temama, pokušavajući proniknuti u drevne tajne života i smrti. Rezultat je monolitni (što je u ovom slučaju eufemizam za monotoni) zid buke gdje sve zvuči kao jedan ton koji se ritmički mantra do iznemoglosti. Kažem zvuči, jer je evidentno da na gitarama sviraju više tonova od Živkovića. Pridodamo li tome vokale koji zvuče kao "snijeg" na ekranu kada stari televizor ne hvata signal, dobivamo dojam o muzici sa smetnjama u prijenosu. Ni na snimkama nisu puno čišći nego uživo. To zacijelo tako mora biti, ali time poruka koje zacijelo ima ostaje neartikulirana. Trebao bi se netko samo popeti na krov i popraviti antenu.

Ubrzo nakon HDH, slovenski The Canyon Observer je pokazao da spora, mistična i bučna muzika može zvučati zanimljivo. Glavni mističar benda je bio vokal koji je koncert proveo ispred bine okrenut leđima publici u društvu svojih pedala s efektima, ali je barem zvučao kao vokal, a ne kao šum u prijenosu signala. Muzika im unatoč sporom tempu ima svoje zavoje, čoškove, stanice, brijegove i dolove, pa čini tamu živopisnim i sigurnim mjestom za izgubiti se u njenim kan(j)onima. Scenski nastup sačinjen od benganja i zabacivanja instrumenata možda zalazi u domenu izvještačene koreografije, ali neka su i to malo navježbali, pa da se i dosadniji trenutci muzike ublaže dozom fizičke energije.

Uz Bednju, šibenski Zlobnik mi ulazi u favorite festivala. Inače, Šibenik mi je proteklih godina mjesto gdje često u ljetnim putevšestvijama zaglavim i pored Pule najdraži grad na moru. Spokojno divlje spavanje u spasiteljskom tornju na Banju (apruvano od samih spasioca), mobilno sviranje ulicama grada na potezu katedrala-kazalište, idilična druženja na travi ispred Azimuta, festivalska izgaranja i mamurna jutra na Regiusu i Martinskoj, "filozofiranje" uz pivu s lokalnim brijačima pod tendom dućana Djelo dok pada kiša ili na skalama po suncu, noćni burek od sira i šunke (ne, to nije "pizza burek") u pekarni "Dan i noć", susretljiva murija i komunalci koji ti se ispričavaju što te od negdje tjeraju i još na desetke ljetnih radosti u tom fazonu. Jednom sam i čak zimi u susjednim Ražinama proživio nezaboravni koncert, pa taj kraj vezujem uz sve samo ne uz zlobu, tamu i prokletstvo. Zbog svega toga mi je još draže da postoji Zlobnik, jer će me sada i pomisao na mračnu stranu Šibenika sjećati na postojanje odličnog black/death metal benda. Stil im je negdje na tragu fuzije Dissectiona i Morbid Angela sa pamtivim, ali ne i banalnim strukturama pjesama. Ekipa na bini opuštena i nepretenciozna. Sasvim dovoljno. Nadam se da ću ih još po Zagrebu slušati uživo. Sada sam si dva puta pustio njihov jedini s/t album, pa radi distrakcije pažnje pisao ovaj odlomak skoro sat vremena, a mogao je biti gotov u 10 minuta.

I tako. Točila se džabe rakija, jeo se besplatni grah, za vrijeme Oluje nevrijeme je bilo lijepo, ljudi je na jubilarnoj bilo manje nego na povratničkoj Oluji, školjke u muškom WC-u i dalje nisu instalirane, jer valjda nove stradaju na svakom Balkan Rocku. Zaključak se ne može doniijeti. Pokušali su to bivši i sadašnji organizator Oluje s još nekoliko ljudi iz iste branše na tribini "kamo ide metal scena u Hrvata?" početkom godine, pa se svelo na "ukus hrvatske publike je teško predvidjeti". Ipak, metal koncerata ima sve više, sjetite se uvoda u članak. I Oluja tome doprinosi, a može li kao nekad biti nešto više od statistike za popravak kvantitativnog prosjeka, pokazat će vrijeme. Ili nevrijeme.

ognjen bašić // 23/10/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Edo Maajka, Bruto Geto, Helem Nejse @ Dom sportova, Zagreb, 16/11/2018

Edo Maajka, Bruto Geto, Helem Nejse @ Dom sportova, Zagreb, 16/11/2018

| 20/11/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Rezerve, PigPop @ Tvornica kulture, Zagreb, 15/11/2018

Rezerve, PigPop @ Tvornica kulture, Zagreb, 15/11/2018

| 19/11/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: My Baby, The Miceks @ Tvornica Kulture, 16.11.2018.

My Baby, The Miceks @ Tvornica Kulture, 16.11.2018.

| 18/11/2018 | tomislav |

>> opširnije


cover: Psihomodo Pop @ Opera House Toronto - October 2018

Psihomodo Pop @ Opera House Toronto - October 2018

| 15/11/2018 | berislav sabolić |

>> opširnije


cover: Elsiane @ Tvornica kulture, Zagreb, 14/11/2018

Elsiane @ Tvornica kulture, Zagreb, 14/11/2018

| 15/11/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*