OLJM je skraćenica za Osječko ljeto mladih. Koje se ove godine održava od 9. do 18. lipnja. Nije baš neko ljeto. A kad se pogleda profil publike na, recimo, Zvonku Bogdanu, nisu baš ni nešto mladi.

Ali dobro, ovo 28. po redu izdanje OLJM-a nastavak je svijetle tradicije iz osamdesetih kada je OLM doista trajao cijelo ljeto i kada je nudio bogat i raznovrstan program za mlađu, urbanu populaciju, tako da je tu osim koncerata bilo i filmskih projekcija, izložaba, predstavljanja knjiga itd. A kad sam ja bio mlad, dakle u vrijeme faraona, u legendarnoj rupi pored STUC-a gledao sam Čorbu u naponu snage, prvi osječki nastup Bajage, prvi nastup Đavola i hrpetine drugih izvođača.

OLJM se naprasno prekinuo 1991. zbog "tamo nekoliko granata" (legendarni citat jednog mog ex-frienda iz Zagreba koji do te izjave nije nosio onaj "ex" prefiks), a nakon rata se nastavio ali u sve skraćenijim izdanjima i sve više seljačkom štihu, što je kulminiralo ove godine kad u programu imamo Lanu fuckin' Jurčević, Zvonka fuckin' Bogdana, Crvenu fuckin' jabuku i Cubismo fuckin' Cubismo (šta da radim kad imaju samo jednu riječ u imenu?). Jedino vrijedno spomena u koncertnoj ponudi ove godine su tezgaroši iz TBF-a i subjekti ove recenzije, Gustafi. Gustafi su već par puta nastupili na OLJM-u u starom prostoru ispred STUC-a, a ovo im je mislim prvi nastup na novoj lokaciji, podno zidina osječke Tvrđe, u neposrednoj blizini rijeke Drave. Koncert im je dosta kasnio jer je neposredno prije njihovog nastupa Osijekom protutnjala jedna od onih ljetnih oluja koja je pošteno okupala grad. Rezultat je bio čist i ugodan zrak, ugodna, nešto niža temperatura, taman za svirku, ali i desetkovana publika. Svega par stotina ljudi došlo ih je poslušati. Jebiga, Osijek je definitivno postao grad cajkaša i sponzoruša i sve što odudara od tog kodeksa nailazi na zid nezainteresiranosti.

Gustafi su se pojavili u krnjem izdanju, svega osam ljudi na bini. Kažem "svega" jer u prethodnim inkarnacijama znalo ih je biti i više od 12. Najveće promjene u odnosu na posljednji njihov nastup u gradu pod Dravom su neka nova lica u bendu, neke nove pjesme i neki malo drukčiji zvuk. Imaju dvije lijepe cure koje pjevaju prateće vokale i zadovoljavaju pohotu muškog dijela publike, ali nemaju više brass sekciju. Nekoć su imali čak četiri duhača: dvije trube, saksofon i trombon, sad su nastupili samo s jednim trubačem. A to je u skladu s izmijenjenim zvukom benda nakon posljednjeg albuma "Freak Folk" kada su Edi i njegovi kohortaši odlučili udaljiti se od klasične "štale" i malo istraživati tradiciju američkog folka, countryja, bluesa i appalachian glazbe. Nekima je taj eksperiment bio jako dobra ideja, meni baš i ne. Meni je "F. F." najslabiji album Gustafa, težak, prezatvoren i hermetičan, sa svega par jakih koncertnih aduta, a koncertni nastupi koje sam gledao u sklopu promocije tog albuma samo su učvrstili moje mišljenje. Tako je bilo i u Osijeku.

Prvih sat vremena nastupa uglavnom su izvodili stvari s novog albuma koje publika ne poznaje, što objašnjava trulu atmosferu i određenu letargiju koja nije karakteristična za koncerte Gustafa. Većina tih pjesama bila je odsvirana u mid-tempu, u nešto izmijenjenim aranžmanima, i to je čak i mene kao ljubitelja Gustafa lagano smorilo. Gledajte, i "Kakova je to tmina" i "I da san zna" i "Kamo sada pojti" su fine pjesme same po sebi, ali odsvirane jedna za drugom u kombinaciji s predivnom laganicom "Sve me domišja na nju" ili isto mid-tempo "Naša san je" imaju učinak pilule za spavanje.

Taj prvi dio nastupa dovršili su obradom "Man Of Constant Sorrow" koju su posvetili Barracku Obami dodavši duhovito kako ga podupiru "iako je crnac, ali bar je muško". Nakon sat i 15 minuta svirke Edi je počeo govoriti o tome kako svirku treba privoditi kraju, kako će na bis odsvirati još par pjesama a onda je počela klasična štala Gustafa i zvučna slika odjednom se promijenila. Krenuli su live killeri i odmah se i atmosfera digla. "Tebe san ja", "Crna žaba", "Črna zvizda", "Nisan zna", sve sjajne pjesme kojima je jebeno nedostajala jaka duhačka sekcija ali i ovako okrnjene u stanju su i Lazara dići iz groba. Atmosfera na bini bila je sjajna i to se prenijelo i na okupljene, pa je počeo ples, kolo, a pao je i vlakić, doduše mnogo manji od onog legendarnog od prije desetak godina ispred STUC-a. Na inzistiranje Mraka GTŽ, Mataka Gu16 i mene, Edi je uzeo akustaru i krenula je "Znan da je zima" praćena zbornim pjevanjem, ako se nas dvadesetak koji znamo tekst može zvati zborom.

Izveli su i zajebantsku obradu starog pop hita "17 ti je godina tek", u njihovom prepjevu "12 ti je godina već". Kad su pozdravili prisutne pedofile, Mrak i Matak su podigli moje ruke. Tko bi znao zašto...Nakon pjesme "Bira!Bira!Bira!" Edi je upitao publiku čemu tolika opsjednutost pivom "kad ima tolikega boljeg pitja, evo npr. rakija".

Nakon svakih nekoliko pjesama bend je najavljivao kraj svirke, ali kraja nije bilo. Ritam su pojačali izvedbama "Vrhi Ćićarije", "Jesen", "Ja nisam stija mala", "Romeo" i "Katarinom", najvećim hitom s posljednjeg albuma koju su ponovili (izvedena je i u prvom dijelu koncerta što je mislim nepotrebno, to je ili stvar kojom dižeš atmosferu ili ju čuvaš za kraj za blok "razarača"). "Kurijeru" je otpjevao bubnjar benda, dok je "Sedam dan" otpjevala jedna od pratećih vokalistica, ali dosta traljavo i većim dijelom predaleko od mikrofona tako da je željeni učinak izostao. A onda za sam kraj "Brkica" i "Kadi su ta vrata"kada sam čak i ja skakao kao tinejdžer. Pogledao sam na sat i nisam mogao vjerovati: dvi ure i 40 minuti. Svaka čast ekipa!

Ispostavilo se da je sve skupa bio dobro izrežiran manevar benda da svakih nekoliko pjesama najavljuju kraj i onda opiće po svome, tako da je koncert umjesto oko 23 h završio oko pola jedan iza ponoći. I kao što su zavarali mene, tako su zavarali i organizatore i zaštitare i nikome nije padalo na pamet da prekida svirku. I ispostavilo se da sam prvi put, možda i jedini, bio na koncertu benda čiji je bis trajao duže nego regularan set. I tome se nema što prigovoriti kao ni ni dobroj vibri između benda i publike ni klasičnoj gustafovskoj zajebanciji i komunikaciji s publikom, kao ni njihovoj srčanosti, uvježbanosti i ljubavi koju imaju prema živim nastupima. Osobno mislim da je koncert ipak imao dva prilično različita dijela i da bi bend možda mogao malo bolje posložiti aet listu. I vratite duhačku sekciju! Bez nje ovo ipak nisu pravi Gustafi. (Valjda je to i razlog što nisu svirali meni izvanredno dragu "Gremo u Meksimo", jebemumiša!). I zato je ovo bila jako dobra štala, ali gledao sam barem pet ili šest boljih nastupa Gustafa, pa i u Osijeku.

Ali ono što je najvažnije: kad sam došao na koncert upravo sam se vratio s puta u Zagreb, mrtav umoran. Kad je koncert završio umor je nestao i bio sam spreman za još. A rijetki su bendovi koji će te tako dići. I na tome im skidam kapu!

Hadžo, zvijer iz štale

hadžo // 13/06/2008