home > mjuzik > Beautiful Eyes

kontakt | search |

THE RESIDENTS: Beautiful Eyes (Internet edition, 2010)

Neočekivano prijatan i ambijentalan, većinom instrumentalni album čudaka pod maskama šareni je kolaž elektronike i sofisticiranih orkestracija prožetih psihodelijom i uobičajeno kratkim ekscentričnim egzibicijama.

Pratiti tempo izdanja ovih čudaka je skoro pa nemoguće i za same fanove koji su registrirani članovi na njihovoj web-stranici. The Residents su u zadnje tri godine objavili čak 12 studijskih albuma, 1 uživo, 4 video DVD-a i 2 kompilacije, a da pri tome nisu čak niti obavjestili svoje registrirane štovatelje. A o tome da je do tih izdanja toliko teško doći kao da su oaze u pustinji ne treba niti govoriti. Budući da sam 2009. što se tiče njihovih radova preskočio kompletan opus zbog neinformiranosti, ove sam uspio teškom mukom nabaviti dva izdanja od kojeg sam se odlučio da recenziram vjerojatno posljednji album u 2010., "Beautiful Eyes". Kažem vjerojatno, jer se s njima nikad ne zna da li će možda 'preko noći' osvanuti neki neočekivani download albuma koji će biti na raspolaganju možda svega nekoliko sati...

Shodno tome, ovaj 46. studijski album po redu stigao je putem e-maila sa linkom za download i uz njega nije priložen nikakav press materijal kako ne bi budio nikakve tenzije izvan same glazbe. Riječ je o vrlo mirnom ambijentalnom albumu prošaranom kratkim elektronskim instrumentalima s tek nekoliko pjevanih skladbi u kojima po običaju vlada sistem nekakvog koncepta koji je dovoljno primamljiv da se s njime razbija glava sve dok ne pristigne neko novo izdanje. Krenemo li od instrumentalnih skladbi, u prijatnu mističnost uvodi otvarajuća "What have my chickens done now?" sa meditativnim i smirujućim zvukovima nalik na azijski folk s dalekog istoka kao da su svoje prste umješali Mick Karn, David Sylvian i Ryuichi Sakamoto, a onda počinje nekakva napetost nalik na filmski scenarij koji je prošaran kratkim orkestracijama i sympho-rock/ new-age šlihom adaptiranog syntha u "Pinkrosebuds" po čemu se teško može zaključiti da su ovo The Residents. No, kada počnu repetativne melodijske minijature u "Ntochi" sa šašavim tonskim strukturama koje su onako proizvoljno nabacane po tipkama klavijatura u pravilnim intervalima, odmah je jasno da su ovo ipak oni jer ovakav prepoznatljivi smisao za uvrnute eksperimente uistinu nema nitko na svijetu. Prva pjevana pjesma, simfonična "Ode to Billy Joe" sa gudačkom orkestracijom je klasična šašava pričica prožeta polumelodičnim vokalom i spoken-word naracijama s uobičajenim Presleyovskim akcentom, a nakon ugodnog i laganog instrumentalnog gitarističkog psycho-tripa "Inner Space", slijedi znana obrada "Return to sender" sa albuma "The King & Eye" (1989) gdje su kompletno obradili Presleyeve hitove. Nakon ovakvog vrlo finog uvoda slijedi niz od nekoliko rezonantnih ambijentalnih kompozicija gdje su posegnuli u stanoviti dark-wave ("Cold metal strikes a soldier's bible", "D of S"), neo-folk gospel mantre sa pratećim ženskim vokalima ("Forty-four no more"), sneni klavirski valcer uz sampliranu pogrebnu pleh muziku ("Dreams"), pop kombinaciju space i veoma laganog indie-rocka naglašenog gitarama, vibrafonom i klavirom (vrlo lijepa "The whispering boy"), klasičnog psycho/space ambijenta ("Strange culture cue 2"), no nekako se nameće, samo po sebi da su ovaj miš-maš kolaž stilova mogli ukalupiti u jednu podulju kompoziciju od nekih 15-ak minuta i sve uokviriti u progressive aranžman. Ovako je vrlo rascjepkano, skaču sa stila na stil i doista ih je teško pratiti u njihovim egzibicijama. I onda u zadnjem dijelu albuma pristiže neočekivani revijalni evergreen/ electro-pop u pjevanoj "My brother Paul" koja dušu daje za Euroviziju cirka 1979. sa pratećim ženskim vokalima i solo dionicom za trubu. Ne sjećam se da su The Residents ikad napravili ovakvu skladbu, a ako jesu, moj grijeh jer nisam čuo. Pa onda pristiže neobična vokalna mantra u eksperimentalnoj "Day 11" koja posve otvara neke druge percepcije, da bi u najduljem komadu "Saturnalia (binaural)" cijeli tempo i općenita dinamika albuma naglo stali u nekakvom bespuću noćne vožnje u automobilu kada prolazite stotine i stotine kilometara i jednostavno se prepustite monotoniji vožnje. Nije da ovo nije fina kompozicija, veoma je uspavljujuća i pomalo psihodelična, no posve odudara od cjelokupnog koncepta kao da je uzeta s nekog The Orb ili Brian Enovog ambijentalnog albuma. Do kraja albuma sve je šareno i isprepleteno sa slojem instrumentala i pjevanih skladbi, a plesna "The black behind" će vokalno podsjetiti na iskrivljeni glas Dieter Meiera iz Yello.

Ovo zasigurno nisu The Residents onakvi kakvi se očekuju. Neočekivano su 'pop' i veoma mirni, ambijentalni, orkestralno naglašeni sa jednostavnim minimalističkim gradacijama, te da nema prepoznatljivog vokala, tek u rijetkim momentima bi se moglo zaključiti da su to baš upravo oni. Međutim, unatoč vrlo lijepe atmosfere, čitav koncept je veoma zbunjujući; skaču sa stila na stil, s jednog horizonta na drugi i neprestano mijenjaju percepciju kao da su kompozicije nabacali bez ikakvog reda vožnje. A tek u posljednjem komadu "Available piece" šta sve nisu nafilali na prividno miran klavirski početak koji je u središnjici furiozno protkan nekakvim nemirom i ljutitošću...

Na web-stranici su naveli samo 'ljepota je u oku posmatrača'. Uostalom, parametri ljepote su različiti, pa tko kako doživi ovaj egzibicionizam... Prijatno jeste, a razumljivo samo po sebi kao i u bezbroj njihovih slučajeva - nije. Odavno su rekli 'tko nas razumije - taj nas uopće ne razumije'.

Diskografija:

Meet The Residents (1973)
The Third Reich'n'Roll (1976)
Fingerprince (1976)
Duck Stab/ Buster & Glen (1978)
Not Available (1978)
Eskimo (1979)
The Commercial Album (1980)
Mark Of The Mole (1981)
The Tunes Of Two Cities (1982)
Intermission: Extraneous Music From The Residents' Mole Show (1983)
Title In Limbo - with Renaldo And The Loaf (1983)
George & James (1984)
Whatever Happened To Vileness Fats (1984)
Census Taker (1985)
The Big Bubble: Part Four Of The Mole Trilogy (1985)
Stars & Hank Forever: The American Composers Series (1986)
God In Three Persons (1988)
The King & Eye (1989)
Freak Show (1991)
Our Finest Flowers (1992)
Gingerbread Man (1994)
Hunters (1995)
Have A Bad Day (1996)
Wormwood: Curious Stories From The Bible (1998)
Roadworms: The Berlin Sessions (2000)
Icky Flix (2001)
Demons Dance Alone (2002)
WB: RMX (2003)
12 Days Of Brumalia (2004)
I Murdered Mommy (2004)
Animal Lover (2005)
Tweedles (2006)
Night Of The Hunters (2007)
The Voice Of Midnight (2007)
The Bunny Boy (2008)
Smell My Picture (2008)
Postcards From Patmos (2008)
Anganok (2009)
Hades (2009)
The Ughs! (2009)
Arkanzas (2009)
Ozan (2010)
Strange Culture/ Heackel's Tale (2010)
Dollar general (2010)
Talking Light Rehearsal (2010)
Beautiful Eyes (2010)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/01/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*