Mnogi su se prerano poveselili misleći da je "Shadowland" konačno neki konkretan studijski album misterioznih Stanovnika otkako su postali trojac, ali njihova nepredvidiva amplituda se ponovno pokazuje na artističkom planu. Ne, "Shadowland" je zapis uživo s posljednjeg koncerta na turneji iz 2014. (Nantes, Francuska, 10.V) s kojom su objedinili trilogiju o samima sebi - Randyiju, Chucku i Bobu. To se tek uočava nakon preslušavanja ovog zapisa da povezuje "Talking Light Rehearsal" (2010) koji je bio meditacija o duhovnosti i smrti, te turneje "Wonder of Weight" (2013) što je zborila o ljubavi i seksu.

Na ovome jednosatnom zapisu se sve vraća unazad, gotovo u rikverc kombinacijom tema rođenja, preporoda, reinkarnacije i iskustvima s one strane života u velikom luku zaobišavši stvarateljstvo benda u posljednjih desetak godina. 'Najfriškija' pjesma na repertoaru je "Herman the human mole" s albuma "River Of Crime (episodes 1-5)" iz 2006. kada se stvaralački integritet benda vidljivo narušio nakon čega nisu isporučili nikakav iole osobito posebniji i hvale vrijedan rad. Sve što je nastalo nakon toga bilo je samo prosječno, a u nekim slučajevima i ispodprosječno izdanje više namjenjeno individualnim interpretacijama i tumačenjima, a u principu su Stanovnici samo istraživali neke nove mogućnosti za daljnje nadogradnje zašavši čak i u drone-metal na "River of Hades" (2011), spoken-word na "Night Train To Nowhere!" (2012) ili su posezali u revalorizaciju starih materijala poput obnovljene glazbe za neuspjelu i nekoć preuranjenu video-igricu s multimedijalnog CD-a "Have A Bad Day" (1996) reizdanog u novoj varijanti pod nazivom "Bad Day On The Midway" (2012).

Oni kakvi god da jesu uvijek su neobični i neočekivani, a jasno pomanjkanje friških ideja kad-tad je moralo doći na vidjelo. Dakako, odavno nisu više onoliko radikalan bend kao u 70-im ili 80-im, a remonti koje su pokušavali u posljednjih 5-6, a i više godina pokazali su se nedovoljno interesantnim (prije svega njima samima, dakako), pa ovakav potez ponovno nepredvidljivo dočarava njihove skokove s percepciju na percepciju kao da su unaprijed planirani. Hm, tko zna da li je to baš tako osim njih samih? Ili je sve ovo samo artistička igra slučajnosti kao da svih onih, nećete vjerovati, više od tridesetak raznoraznih izdanja od 2006. naovamo niti ne postoje. Ma i tu će biti neke artističke igre, garant, samo da netko od njih ne umre poput Bowiea...

Video "Hard and tenderly" https://www.youtube.com/watch?v=mOVygoQajEw



Elem, mnogima bi se sva ova papazjana pjesama s tematski čudnim sklopovima mogla učiniti kao glanc novim albumom specijalno napravljenim samo za koncert, međutim, ovdje su sve pjesme vrlo stare, a neke su uobičajeni dio njihovih set-lista poput "Golden guy", "Betty's body", "Mickey Macaroni", "Caring" ili najplesnije, najjednostavnije i najotkačenije "Hard and tenderly" koja obasipa industrial minimalizmom na pop razini ismijavajući 'mračnu ozbiljnost' Depeche Mode, Nine Inch Nails, Rammstein, Marylin Mansona i sličnih smrtno ozbiljnih foliranata. Dakako, malo koja od ovih 17 pjesama zvuči poput starih originala uglavnom iz 80-ih i 90-ih (koliko mi se čini nema niti jedne iz opusa 70-ih) kada su radili sasvim drugačije i daleko uvrnutije što god im je palo na pamet jer nisu nimalo marili za trendove i show-biz što opet sa sobom povlači neke druge stvari. Vjerojatno vam je poznato da su svu svoju audio i video memorabiliju uključujući i zaštitne simbole - ogromnu kacigu-oko, smoking, štap i visoki šešir-cilindar dali na eBay prodaju za nevjerojatnih 100.000 dolara podižući samima sebi enormnu umjetničku cijenu nakon više od 40 godina mistificirane karijere. A realno gledajući, tko si to može dopustiti u underground miljeu iz kojega The Residents nikad nisu izašli, osim ako iza svega toga ne stoji neki vraško bogati otkačenjak što se šegači s cjelokupnom glazbenom industrijom što kroz tako dugačku karijeru niti malo nije mario za prodaju vlastitih radova kad je imao basnoslovna primanja i lagodan život s posve drugačijeg resursa? Netko plitke pameti bi rekao vanzemaljac, ali tako stvari stoje. Kod Stanovnika ne postoji Biblijsko otkrivenje i nije im važno, a niti koliko će njihova 'religija' imati poklonika (nekoć se morala ispuniti anketa ako se htjela kupiti njihova ploča), a bome su jako dobro kroz sav ovaj 4 dekade dugačak rad napunili svoju kolekciju fanova držeći ih daleko od svoje privatnosti kao Bog od vjernika koji znaju sumnjati da svevišnji uopće i postoji.

Umjetnost koju im populistički kontigent stručnjaka jako dugo nije priznavao smatrajući je šarlatanstvom u njihovom slučaju je najljepši mogući život. Radili su što god im je palo na pamet, objavili su brda i brda materijala u svim mogućim audio i video formatima, obavezno su se od svega bizarno zafrkavali stvarajući vlastiti art i sad si dopuštaju luksuz da kroz stare pjesme pričaju o sebi održavajući turneje kibicirajući na svakome koncertu potencijalnog kupca njihove ogromno velike, a bome i preskupe kolekcije. Ne bih se čudio da se u njoj i nađe oldschool donji veš iz 1972. ili ruža iz formalina 1979. kada su šire uzdrmali svijet abnormalno hladnim, neobičnim i avangardnim ambijentalnim albumom "Eskimo". Jasno je ko' dan da će svako malo upecati nekog alternativnog Sanadera, Vidoševića ili nekog sličnog gizdavog kicoša koji će se za razliku od njih s ponosom dičiti da ima originalni smoking, štap, oko i dakako sve što je audio i video potpisano s The Residents, a bendu je na svakoj turneji dovoljno da nađu par takvih 'fanova' koji ih možda čak niti ne kapiraju, ali cijela priča oko njih ih impresionira kao i mistifikacija visoke elite na precijenjene umjetničke slike i djela. Da ne skrenem daleko od teme, The Residents su na ovome živom zapisu kao trojac postigli kreativne podvige s elektronikom, programima, elektronskim bubnjevima i gitarom uronivši u sablasniji dio sebe samih kompleksno šarajući minimalizmom, psihodelijom, eksperimentima, folkom (u "Mourning glories" su korištene cimbule) ali bome i pop pristupačnošću koja itekako privlači svakoga, a opet, to nije komercijalna pop glazba već njihova vječita opozicija mainstreamu. Bilo bi preglupo da se takav bend na isti način šegači s komercijalnom industrijom kao prije 40 ili 30 godina, no koliko god da se vokal vječito 'maskirao', jasno je tko mu je vlasnik. Voli ruže, otmjeno namještenu maramicu u zapućku i vožnju taksijem, a posluša li se detaljno zvrkasta "Is he really bringing roses" uronjena u šašave kombinacije dubstepa i eksperimenata, te recimo spomenuta "Harry the head", sasvim je jasno tko je ON. Jedan sasvim slučajni prolaznik u životu kome sam još davno prije pustio The Residents me pitao 'kaj to popeva pijani Peter Gabriel?'. Ha-ha-ha! Kad sam mu rekao tko je, nije vjerovao, rekao mi je 'ne može biti, to si ti tako samo misliš'.

Kao najava za koncert 4.II 2016. u Močvari ovo može biti itekako dobro zagrijavanje za The Residents.

Naslovi: 1.Fever dream, 2.Golden guy, 3.Herman the human mole, 4.Harry the head, 5.Benny the bouncing bump, 6.Judas saves, 7.Blue rosebuds, 8.Weightlifting Lulu, 9.Betty's body, 10.Caring, 11.Mickey Macaroni, 12.Is he really bringing roses, 13.Melon collie Lassie, 14.Hard and tenderly, 15.Ship of fools, 16.Mourning glories, 17.Fourty-four

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/01/2016