home > mjuzik > Meet The Residents/ Third Reich'n'Roll/ Eskimo

kontakt | search |

THE RESIDENTS: Meet The Residents/ Third Reich'n'Roll/ Eskimo (2008)

Upoznajte tri najvažnija The Residents albuma "Meet The Residents", "The Third Reich'n'Roll" i "Eskimo" kao uvod u njihov 35. album "The Bunny Boy" koji je objavljen 1.IX 2008. Promocija albuma za sada je predviđena nastupima u Skoplju (17.XI, Makedonska opera) i Beogradu (18.XI, Dom omladine) u sklopu Europske turneje. Interesantno, 19.XI im je prazan termin, a 20.XI odlaze u Prag. Možda ima nade da dođu ponovno u Zagreb ili Ljubljanu?
[  ]


THE RESIDENTS - Meet The Residents (1973, Ralph Records)

Glazbu The Residents opisati nekome tko nikada nije slušao niti jedan njihov album je zaista nesvakidašnji posao.

Krenimo redom. Za upoznavanje s ovim prvim albumom potrebno je znati nekoliko bitnih stvari. Band dolazi iz San Francisca početkom sedamdesetih mada je sama ideja banda potekla iz gradića San Mateo udaljenog nekih 20 km od San Francisca još polovinom '60-tih kada su bili inspirirani Captain Beefheartom. Svoj prvi demo materijal su 1971. poslali diskografskoj kući Warner Bros. koja ih je odbila vrativši im kazetu. Budući da nisu napisali naziv banda niti naveli ime pošiljatelja, kazeta je vraćena na adresu s natpisom primatelja "for the residents" (za stanare). Odatle je došlo ime. Sam čin vraćanja materijala u bandu je izazvao sumnju oko bilo kakvog medijskog proboja pa The Residents pokreću vlastitu etiketu Ralph Records i objavljuju svoj prvi diskografski rad, dvostruki singl "Santa dog" 1972. koji je poslan kao božićna čestitka mnogim značajnim osobama tog vremena; između ostalih, singl je poslan i predsjedniku SAD, Richard Nixonu. Iz tog vremena datira još nekoliko snimaka koji nikada nisu objavljeni poput albuma "The Ballad Of Stuffed Trigger" koji je nastao između 1969. i 1972. Također kruži legendarna priča da su svoj prvi nastup održali u The Boarding House (pansion) u San Franciscu gdje im je upravo Warner Bros vratio njihov prvi demo.

Prvi album "Meet The Residents" objavljuju na vlastitoj etiketi Ralph Records 1973. u skromnih 50 kopija. To je bio pun pogodak jer su odmah zaprijetili tužbom iz Capitol records zbog omota kojim su ismijali Beatlese što je prouzrokovalo malu medijsku aferu u glazbenim magazinima tako da su Residentsi odmah u startu skrenuli pažnju na svoj rad.

Jedna od najneobičnijih činjenica je da band nikada nije pokazao vlastiti identitet. Spominju se imena kao što su Nigel Senada ili Philip Lithman - Snakefinger, Don Preston (član Frank Zappinih Mothers Of Inventions), James Whitaker, Wool, Ruth Essex, James Aaron… no pravo lice banda ako je uopće to ikada i bio band nikada nije otkriveno

Prvi album spaja niz naoko nespojivih elemenata; rock kulturu s tadašnjim strujanjima u avangardnoj klasičnoj glazbi u kojoj je prvenstvena težnja smisao strukture samog postojanja glazbe. Bez obzira koliko je taj album značio za razvoj alternativne scene u cijelome svijetu, njegov glazbeni dojam je neponovljiv; svodi se na glazbenu interpretaciju svega onoga što je do tada postojalo - klasična glazba, jazz improvizacije, ethno, rock, pop… njihova glazba na ovom prvom albumu nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s uobičajenim rock kontekstom već je odraz ogromnog talenta koji spaja ostavštinu umjetnosti s onovjekovnim hiperaktivnim glazbenim obrascima koji su najbolje izraženi kroz radove John Zorna, Frank Zappe, John Cagea iil Captain Beefhearta. Ne koristi se uobičajena rock postava - gitara, bubanj i bas, već koncept zasnovan na obilju naoko razbacanih zvukova piana, udaraljki, duhačkih instrumenata, šumova i različitih samplova.

Album sadrži 7 kratkih kompozicija u trajanju 1-2 minute, te 5 naslova od 5-10 minuta. U kratkim brojevima interpretiraju umijeće baratanja tipičnom tehnikom minimalizma u kojem je nabacan i nalijepljen kolaž višeglasnih arija, igrica na ksilofonu, raznolikih ritmova, povremenih gitarskih eksperimenata, različitih zvukova… Prvih 6 brojeva koji otvaraju album ("Boots", "Numb erone", "Guylum Bardot", "Breath and Length", "Consuelo's departure" i "Smelly tongues") su konceptom povezane u jednu cjelinu tako da ih je nemoguće slušati odvojenu jednu od druge. Prvi dugački broj na albumu je "Rest aria" u kojem se isprepliće minimalizam osnovne melodije koja zvuči dječje naivno što se naknadnom gradacijom kroz različite instrumente (ksilofon, preparirani klavir, duhački instrumenti, namjerno raštimana gitara, uvrnuti vokali) pretvara u simfonijski oblik moderne klasične glazbe sličan otprilike radovima Philip Glassa. Druga dugačka kompozicija je "Spotted Pinto Bean" koji počinje vokalnom arijom mješovitog zbora nakon čega se nizaju razbacane sličice zvukova (šumovi, buka, klavirski motivi iz 30-tih godina koji se pretvaraju u konglomerat melodične niti vodilje), koje u stvari čine osnovu cijele kompozicije. Nadogradnja razbacanih tonova je osnovi lajt motiv kompozicije koji se iz primitivnih melodijskih šablona pretvaraju u raskošnu zvučnu ljepoticu u kojoj je klavirska igra vodeći faktor da bi naslov završio ortodoksnim vokalima Ruth Essex i zvukovima grmljavine.

"Infant tango" je poigravanje sa ritmovima tanga kroz prizmu kraut rocka, soula i odličnih gitarskih wah wah improvizacija na natruhama psihodeličnog minimalizma što čini osnovnu melodiju na koju se nadograđuju zvučni efekti duhača i ubacivanja plesnog funk ritma. Kasnije duhači preuzimaju glavnu melodijsku riječ i pretvaraju kompoziciju u neobičnu smjesu minimalizma i mahnite lucidnosti. "Seasoned greetings" je ambijentalni pejzaž koji kroz "uvrnutu" melodiju dočarava melankoličnu sjetu koja je mnogo puta opisivana u primjerice filmskoj glazbi, da bi središnji dio skladbe pripao minimalističkoj nadogradnji različitih nabacanih melodija klavira, gitare i duhača koji izmjenjuju svoje vodeće uloge. Ovdje The Residents potpuno nejasno dočaravaju svoj identitet - to može osmisliti samo glazbeni genije koji se poigrava šturim zakonima pop glazbe izokrenuvši ih totalno naopačke ili netko tko nema apsolutno nikakvog glazbenog predznanja, no njihovi radovi će konstantno nositi taj pečat "neuhvatljive bizarnosti". Posljednja kompozicija na albumu je desetominutna "N-er-gee" koja počinje vokalnom božićnom čestitkom koja se pretvara u samoparodiju izraza kroz nabacane zvukove klavira i različite eksperimente (u jednom trenutku je ubačen čak i rock ritam kao samplirana pozadina koja se repetativno ponavlja poput ploče koja preskakuje). Drugi dio pjesme je minimalistička igra melodije na ksilofonu, različitih udaraljki, duhačkih instrumenata i vokalnih arija koje se hipnotički poigravaju s jednom melodijom iz koje izvlače potpuno drugačiji kontekst u kojem vodeću ulogu imaju ritmični udari uz vokal koji zvuči kao da je otpjevan u grču s kolcom u guzici (zaista nemam nikakav prikladniji izraz), što će ubuduće biti zaštitnim znakom The Residents vokala. Kompozicija završava nerazgovjetnom arijom koja je namjerno izobličena - asocira na "The God bless America", ali u ovome slučaju ne zvuči tako.

Album je rock kontekst doveo do ironije navevši ga na stazu gdje se može raditi što god kome padne na pamet. Premda dugo vremena The Residents neće imati nikakve sljedbenike, razvoj moderne klasike kroz radove Philip Glassa ili Meredith Monk glazbenu strukturu će oformiti na upravo na najbanalnijim melodijama iz kojih se pretvaraju savršene mini simfonije. Jedan od prvih primjera korištenja upravo ovakvih metoda biti će Tuxedomoon i Devo koncem 70-tih, te Laurie Anderson početkom osamdesetih.
[  ]



THE RESIDENTS - The Third Reich'N'Roll (1976, Ralph Records)

"Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha …"

Nema drugih riječi koje bi bolje pojasnile fenomen ovog albuma. Ovo je treći, a drugi službeni album The Residents koji ih je prikazao kao nevjerojatne komedijaše koji se bizarno poigravaju sa svime što im padne na pamet. Monthy Python u zvučnoj varijanti samo s tom razlikom da je naboj humora i ironije došao do te mjere da se više ne zna gdje je granica koja razdvaja ludilo od normalnosti, a talent od šalabajzanja.

Album je napravljen po sistemu glazbe koja prati tijek zbivanja na filmu; ovaj princip je ovdje imaginaran i prati tijek zbivanja u autorovoj glavi koji se podsmjehuje rock'n'roll standardima (rock melodijama, zvukovima gitara, bubnjarskim dionicama, psihodelijom…), zatim povijesnim glupostima u naslovu "Hitler was a vegetarian" s obiljem šumova, vokala operne pjevačice, raznolikih neobičnih zvukova (najčudniji je zvuk orgulja koje zvuče kao iz crtića o profesoru Baltazaru), u naslovu "Beyond the walley of a day in the life" izvlače iz naftalina mnoštvo klasičnih rock melodija koje na samo sebi svojstven način obrađuju kroz neobičan mix u kojem se jedna dionica pretapa u drugu gotovo bez nekakvog racionalnog redoslijeda poput događaja u snu (melodije The Doors, Pink Floyd, Manfred Man, Iron Butterfly, te mnogih popularnih hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina koji su vjerojatno svima došli na nerve od mnogobrojnih emitiranja…). Mnogo takvih dionica je ubrzavano, usporeno, razvučeno, tako da su ovime dijelom praktički razorili i doslovce razmrcvarili sve ono što se do tada smatralo uzbudljivošću rock and rolla, da bi skladbu završili taktovima "Life in a day" Beatlesa koji ovdje namjerno ispadaju iz takta i melodijskih okvira, te ubacuju poznati Jaggerov "hu - hu" iz "Sympathy for the devil". U skladbi "Flying" su korištene različite melodije odsvirane na klaviru, trubi, synthovima i udaraljkama, te su uz pratnju ritam mašine ubrzane, a u drugom dijelu koji potpuno odudara od prvog izmiješani originalni samplovi različitih poznatih skladbi od The Beatles, James Browna, Stonesa po principu srednjeg vala na radio prijemniku na kojem se miješa niz radio postaja u jedan zvuk, tako da je dobivena neobična konfuzna psihodelija premazana klavijaturama koje bizarno naglašuju neobičan tijek radnje. Završni dio pripada naivnim refrenima poput dječjih brojalica uz pratnju ovacijskog ritma ili skandiranja. No, najnemogućija skladba je obrada Stonesa, "Satisfaction" koja je uvrnuta i izobličena do neslušljivosti. Ostao je samo prepoznatljiv specifičan riff te skladbe, ostalo je sve izbačeno iz uobičajenog konteksta, te preoblikovano u formu buke koju pravi nekoliko gitara koje do bola razvaljuju izvornik. Vokal je preteča crusta i svih death metal vokalista, otpjevan u grču i bijesu s napetim trbušnjacima. Gitarske solaže je odsvirao misteriozni Snakefinger, a u prvotnoj verziji, navodno su prateći vokali bile The Pointer Sisters (!?) koje su izbačene iz završnog mixa jer su bile tako loše da su ogadile cjelokupni umjetnički dojam! Skladba je objavljena i kao singl (na poleđini je "Looser = weed", također s ovog albuma); britanski rock kritičar Andy Gill ga je proglasio najboljim rock singlom svih vremena, a magazin The Wire u rujnu 1998. jednim od 100 ploča koje nitko ne može slušati. Singl je reizdan 1978. na žutom vinilu i postao no.1 na top ljestvici najprodavanijih new wave singlova. Dva tjedna prije toga objavljena je obrada iste pjesme u izvedbi Devo.

Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha …
[  ]



THE RESIDENTS - Eskimo (1979, The Cryptic Corporation / Ralph Records)

Ovdje su The Residents distribuciju svojih ploča prepustili novoosnovanoj etiketi The Cryptic Corporation koja se registrirala 1976. Osnivači Jay Clem, Homer Flynn, Hardy W.Fox i John Kennedy tvrde da su Residentsi samo preko njih kontaktirali s medijima, a u svim mogućim izjavama koje su davali pismeno ili putem telefona sve stvari su namjerno falšali i izokretali naopačke tako da se nikad nije moglo zaključiti o kojim likovima je riječ. William Poundstone, autor knjige 'Velike tajne' navodi da su moguće upravo Flynn (rođen 1945.) i Fox (1945.) članovi The Residents budući da su Clem i Kennedy napustili etiketu The Crypt Corporation 1982. godine. On vjeruje da je Flynn pisao tekstove, a Fox glazbu jer su uvijek imali sve potrebne informacije o sastavu i njihovom svjetonazoru pri čemu nikada nisu odavali njihovu adresu i broj telefona s kojeg su međusobno kontaktirali.

Na daljnjim radovima parodirali su glazbu svega i svačega; od John Philip Souse do Jamesa Browna, od bluesa do rocka, poigravali se psihodelijom, twistom, countryijem, Rolling Stonesima. Ipak, najinteresantnija stvar je da nikad nisu otkrili vlastiti identitet. Vječito maskirani u crnim frakovima i ogromnim okom na glavi, The Residents su najavili prvu eru art - rock avangarde izvodeći prvorazredne performanse koji su se svodili na playback koncerte u kojima su ismijavali sami sebe. Interesantno je da su 1979. objavili kompilacijski album "Please Do Not Steal It!" (molim te nemoj ovo ukrasti) u tiražu od 975 primjeraka koje su poslali samo radio stanicama. Navodno je ploča vrlo brzo nestala iz gotovo svih fonoteka radio postaja gdje je bila poslana...

Ukoliko je netko želio kupiti njihovu ploču prvo je morao popuniti upitnik, a trgovac je morao odgovore usporediti s obrascem koji je dobio direktno od izdavača. Ukoliko odgovori nisu zadovoljavali, ploča nije smjela biti prodana. Interviewe su davali poštom. Novinari su kontaktirali preko Ralph Records i The Crypt Corporation kamo su slali pitanja za The Residents. Običaj je bio da The Residents sami sastave pismeni interview, te cijeli niz osmišljenih trikova kojima su vješto izbjegavali medije. Iako su njihovi tiraži bili doista neznatni - od 50 kopija do 5-6 tisuća, a u slučaju ovog albuma 10 tisuća, vremenom su stekli publiku. Kritika je vrlo srdačno pozdravljala svaki njihov projekt. Do konca 20.stoljeća, kroz tridesetogodišnju karijeru objavili su dvadesetak albuma i tridesetak singlova. Vrlo rijetka imena koja se spominju u radu The Residents su Snakefinger, N.Senada, Norman Salant, Nessie Lessons, no oni su bili samo u funkciji gostujućih glazbenika. Snakefinger je umro 1987. Bez obzira što se oko njihovog identiteta trudilo mnogo novinara, imena (ili ime) čudnih "stanara" nikad nije izašlo u javnost. Ima li nekoga u show- bussinesu tko bi želio biti umjetnik ovakvih principa ? Nova Internet era svakodnevno izbacuje slične primjere, no u vremenu potpune cvatnje show businessa kada je za vlastiti opstanak bilo bitno tko si, što si i čime se baviš, ovakav svjetonazor ka vlastitoj karijeri je bio potpuno bizaran.

Glazba The Residents. Ona je potpuno ogoljena forma koja se svodi na niz naoko nabacanih tonova koji su pukim slučajem zarobljeni u glazbenom komadu. Površnom slušatelju prvi dodir s njihovom glazbom je uvijek izazivao čuđenje i zaprepaštenje; kaos i nered, neznanje, sukob s glazbenim zakonima, atak na tradiciju rocka, omalovažavanje glazbenog umijeća. Naravno, svaki iole potkovaniji glazbenik s vremenom je pronašao niz najneobičnijih sviračkih poduhvata i načina na koji The Residents tumače brojne glazbene osobine: polifoniju, dodekafoniju, minimalizam, harmoniju, ritam, kontrapunkt, improvizaciju… što je otkrilo barem djelić njihovog identiteta. Naime, mnogi su po tome zaključili da su The Residents osobe kojima su poznati glazbeni zakoni, a korištenjem rock mentaliteta i svjetonazora, iste zakone vješto pretvaraju u vlastito oružje koje im služi za uspostavu novih glazbenih načela. Dugo vremena je bilo diskutabilno njihovo "pogansko" korištenje glazbenih metoda, no tek kada je početkom osamdesetih izrađeno notno pismo nekih njihovih skladbi, pokazalo se da one leže u savršeno točnim vremenskim periodima, sadrže nadogradnju i zahtjevni tonalitet. Time je definitivno dokazano da The Residents nisu šarlatani.

Album "Eskimo" je dio 'klasične' faze rada The Residents koja se obično smatra do 1980. Sniman je između travnja 1976. i svibnja 1979., a pokazuje njihov interes za pedantno i studijsko proučavanje folklora Eskima. Album je potpuno minimalistički oformljen u glazbenom pogledu. Šest kompozicija u kojima je prožeta svakodnevnica Eskima: zvuk vjetra, vijavice, veslanja u kajacima, razbijanja leda, te inih sličnih zvukova kroz koje se provlače vrlo opskurne i kratke melodije koje karakteriziraju različite obrede: narativno pjevanje prije lova na morževe, ritualni napjev za vrijeme poroda, plemenski ples u kojem vodeću ulogu igra vrač - Angakok ili šestomjesečni život proveden u polarnoj noći uz pratnju raznih svakodnevnih događaja. Čitav koncept albuma je prikazan kao zvučni zapis za filmski materijal premda nikad nije objavljen u formatu video izdanja. Na unutrašnjem omotu albuma nalazi se sijaset informacija vezanih uz svaki naslov. To su priče koje slušatelju služe kao vodič za bolje razumijevanje života Eskima, odnosno način života koji su nekada vodili. Oni danas žive potpuno drukčije: imaju nacionalnu upravu, moderniziran život i mnogo vremena provode u kućama gledajući TV. Glazba je "odsvirana" pomoću elektronskih pomagala, a jedina tzv. "standardnija" tema je posljednja "Festival of death", minimalistički strukturirana kompozicija u kojoj se rabe jednostavnije melodije i gotovo dječje poigravanje s ritmovima.

"Eskimo" je u svakom slučaju ambijentalna ploča etnomuzikološkog karaktera gdje je iskorišten dio unikatne obredne glazbe na avangardnom konceptu i materijalima koje je navodno misteriozni N.Senada donio sa Sjevernog pola, a najava da će ovaj album biti pretvoren u operu samo najavljuje novi bizarni, ortodoksni i tko zna kakav budući pothvat nezaustavljivih The Residents. Album je rasprodan, te je iste godine štampan još u dodatnih 45.000 kopija, a 1997. objavljen je kao cd s 4 bonus kompozicije s albuma "The Replacement" koji je bio 'otpadak' sa snimanja albuma "Eskimo".

Još jednom ponavljam: ako bilo gdje čujete ili pročitate da su The Residents zbog odsustva "tradicionalne" kompozicijske strukture okarakterizirani kao glazbenici skloni skromnim i jeftinim paradoksima, znajte da ste u krivu. Jer nitko nije tako bizarno spojio glazbene zakone s kaosom, teatar s rockom, formu s raspadom ili avangardu s tradicijom u jednu konceptualnu cjelinu, te čitavu karijeru posvetio striktnom održanju radikalizma spram načela koja vladaju u strategijskoj mašineriji glazbenog tržišta.

The Residents- Third Reich 'n' Roll


Diskografija:

Meet The Residents (1973)
The Third Reich'n'Roll (1976)
Fingerprince (1976)
Duck Stab/ Buster & Glen (1978)
Not Available (1978)
Eskimo (1979)
The Commercial Album (1980)
Mark Of The Mole (1981)
The Tunes Of Two Cities (1982)
Intermission: Extraneous Music From The Residents' Mole Show (1983)
Title In Limbo - with Renaldo And The Loaf (1983)
George & James (1984)
Whatever Happened To Vileness Fats (1984)
Census Taker (1985)
The Big Bubble: Part Four Of The Mole Trilogy (1985)
Stars & Hank Forever: The American Composers Series (1986)
God In Three Persons (1988)
The King & Eye (1989)
Freak Show (1991)
Our Finest Flowers (1992)
Gingerbread Man (1994)
Hunters (1995)
Have A Bad Day (1996)
Wormwood: Curious Stories From The Bible (1998)
Roadworms: The Berlin Sessions (2000)
Icky Flix (2001)
Demons Dance Alone (2002)
WB: RMX (2003)
12 Days Of Brumalia (2004)
I Murdered Mommy (2004)
Animal Lover (2005)
Tweedles (2006)
Night Of The Hunters (2007)
The Voice Of Midnight (2007)
The Bunny Boy (2008)

horvi // 11/10/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack (2020)

| 24/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Meet The Residents/ Third Reich'n'Roll/ Eskimo
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*