Švicarski When Icarus Falls su nakon dvije godine pauze 4.II 2014. objavili novi EP i ponešto zaokrenuli u smjernicama.

Snimljen na dvije različite lokacije - kod Raphaël Boveya u Blend Studiju gdje je Xavier Gigandet lupao bubnjeve i u njihovoj sobici u Lozani gdje su snimali gitare, vokale, basove i klavijature (podsjetimo, Xavier ih svira), napravili su ponovno depresivan rad kojeg namjeravaju promovirati tokom proljeća 2014. godine.

Ovome bendu svakako ne treba nikakav vjetar u leđa budući da se kreće u kurentnim žanrovima post-rock/metala. Prethodni debi album "Aegean" (2012) bio im je kreativni vrhunac karijere s interpretacijom djela čuvene psihijatristice Elizabeth Kubler-Ross koja je opisala 'pet faza umiranja' - poricanje, bijes, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Međutim, na ovome radu od gotovo pola sata osim znatnih stilskih izmjena nije se dobilo ništa posebno novo.

Od tromog i mračnog doom/post/rock-metal benda dobio se post-metal/rock u kome je element doom izbačen. Sad, da li je to bolje, hm. Meni se čini da čak i jeste. Nemaju više onako žučnih intervala i dugačkih pjesama po 10 minuta (debi je imao svojih dramatičnih trenutaka) fokusirajući se prvenstveno na auditorij, bogatu synth atmosferu, jako smirene ambijentalije i pritajili su svoju sklonost ka ekstremnosti. Odnosno, zvuče kao i svaki drugi žanrovski bend kontemplirajući sadržanu snagu pokušavajući je sabiti u emocije sjebanog čovjeka čija je percepcija sadržana u začaranom krugu koji se vrti u kontekstu seksualnosti. Zato i jesu daleko 'nježniji' u zvuku, ali Diego Mediano (vokal), nikako nije. Čak je i opakiji, a iskreno, da sam žena, ili kako je nekadašnji Tom Gabel (Against Me!), a danas Laura Jane Grace jednom rekla 's takvim muškarcem nikad ne bi legla u krevet'. Diegov vokal je neprivlačan, hrapav, režav i sve ono što bend ovdje uistinu lijepo odsvira, on skoro pa uništi potpunim odsustvom emocija. Najvažnije mu je režanje u grču, još grčevitije od bilo kakvih paklenskih death/black urlikatora i ni malo ne haje za finoću glazbe svojih muzikanata. Tek samo u jednoj spoken-word dionici pjesme "Celestial bodies" pokazuje 'clean' vokal u prosječnom izdanju s kojim vjerojatno i ne bi imao neke osobite šanse pa izgleda da mu je ovakav grčevito režavi način interpretacije jedino adekvatno oružje.

Na račun njegovog vokala teško je uopće sumirati krajnji smisao toga o čemu vrišti; ne znate jel' je ozbiljan, podrugljiv, sarkastičan ili nešto sasvim deseto, no da je depresivan i turoban, to stoji. Odmak od ranijih radova upriličen je u uvodnoj "Erechtheion" gdje su gitaristi Luis Cordeiro i Yann Cottier odigrali značajne staccato i melodične role u spregi s ambijentalnim klavijaturama, te kroz daljnji tijek aranžmana koje gradacijski u "The great north" nizaju u lijepe figure. Završnicu su popunili ranije objavljenom "Nyx" u remiksiranoj varijanti, a pronašla se 2010. na kompilaciji "Falling Down".

Sa 3 nove pjesme (treća je spomenuta "Celestial bodies") jesu pokazali rapidan stilski i aranžmanski napredak što znači da potreba za promijenama postoji. A valja očekivati i neki change Medianovog vokala. S njime je sve morbidnije, tužnije, mračnije i neoptimističnije nego li to govori i sama lirika.

Naslovi: 1.Erechtheion, 2.The great north, 3.Celestial bodies, 4.Nyx (remixed)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/03/2014