Enthroned redovito isporučuju vrsne albume, obično svako drugo-treće proljeće, taman kad je vrijeme za ljubav, kako bi rekli romantični poete, hahaha. Preživjeli smo ta odrastanja i takve patetike osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studentskih post-adolescentnih prenemaganja.
Ne znam da li je ikad itko primijetio da bi se pokojni Lou Reed jako dobro uklopio sa svojim lirskim temama u black metal, no činjenica jest da nikad nije bio dobar pjevač, a niti bogznašto gitarist. Najmračniji metalci Enthroned ga 'šišaju' na 'nulericu' po svim parametrima - i dalje šibaju uglavnom minimalističke akorde, znaju zafilati puno kompleksnije aranžmane i daleko su duhovitiji i opakiji od njega, mada im, s vremena na vrijeme ne bi manjkalo onog cinizma starog Reeda. Ustvari, ništa loše o Lou nisam mislio, ali onaj thrash metal projekt s Metallicom je bio uistinu jedno od njegovih najvećih sranja u životu. I bilo mu je posljednje. Vjerojatno nikad nije čuo "Fridu" od Psihomoda, a sasvim sigurno niti Enthroned, možda ove potonje i jeste negdje u nekom njujorškom metal okupljalištu ako se slučajno zatekao u njemu.
ENTHRONED - frontmen Normagest
Čemu ove usporedbe, pitati će te? Jednostavno, Enthroned su kao konciznisti stila ubrzali sve minimalističke rock varijante The Velvet Underground mada svoje temeljno crpilište nadahnuća uzimaju od Black Sabbath i pokojnog Bathoryija od kojih se ne odvajaju niti pedalj. Sve je to jako slično, praktički isto, samo u drugačijim, kod ovih Belgijanaca znatno ubitačnijim tempovima novog bubnjara Menthora koji je zamijenio Garghufa. Također imaju i novog gitaristu ZarZaxa tako da su sad peterac sa čak 3 gitare!
Međutim, ove promijene su vrlo dobro primjetljive na nekim kompozicijama u kojima se bend spušta na umjerene tempove skoro do doom/sludge/stoner bitova (meni osobno najbolja "Lamp of invisible lights" u kojoj eksperimetiraju), čak su uokvirene i staccato pianom, mumljanjima, atmosferičnim detaljima i s, dakako, obiljem tremola i gregorijanskih pozadinskih arija razvijajući njihov osobeni stil u široke razmjere gothica i atmosferičnog blacka što jest palac gore. Osobito kad album otvore s dvije izuzetne teme, laganom, mračnom instrumentalkom ko' iz groba "Antelogium" koja bi mogla biti svakim dobrim detaljem post-industrial/ neo-folka, zatim izranjajućom "Sine qua non" s Normagestovim vokalima u echo/delay efektu, te fantastičnom "Of fathers and flames" (potencijalni hit) u kojima ne manjka niti kompleksnih aranžmanskih zahvata, pa niti solaža i elegenatnih fade-out/fade-in prelazaka iz pjesme u pjesmu potkrijepljenih elektronskim pasažima. Bend je očito s trećom gitarom dobio novu kariku koja se itekako osjeti u promijenama riffova i održavanjem čvrste, često i psihodelične atmosfere s brojnim blastbeatovima i sjajnim bubnjarskim tretmanima.
ENTHRONED
Naslovna "Of shrines and sovereigns" jest jedna od najbrutalnijih na albumu s urnebesnim tempom, elegantnim prelazima, ponovno gregorijanskim arijama u pozadini koje nikako da zaštite kao prepoznatljivi element, te ubacivanjem u tromi doom/stoner tempo iz kojeg izlaze mahnitim blastbeatovima. Ali problemi nastaju na zadnje 4 kompozicije, otprilike onakvi kakvi su oduvijek pratili Lou Reeda. Minimalističke su s legato gitarama, naravno distorzije niskog štima, basovi jesu melodični, ali aranžmani su razbacani i razbucani malo vamo, malo tamo priklanjajući se odličnom bendu Nachtmystium koji je post-metal/black i utjecaje The Cure/ Pink Floyd daleko bolje iskoristio. "The edge of agony" je još kako-tako, no "Divine coagulation" u frenetičnom tempu blastbeatova protiv kojih nemam ama baš ništa loše da se razumijemo, ali zvuči kao da su je napravili Ramones na najvećoj brzini koju nikad nisu postigli (s jednim laganijim dijelom), urnebesna "Baal al-Maut" je očito 'sljepljeni' kolaž nekih starijih ideja s progressive zahvatima, dok je završna "Nerxiarxin Mahathallah" nešto ubjedljivo najjednostavnije što se od njih moglo dobiti - urnebesno brzi "I'm waiting for my man" u black varijanti s naravno, dva akorda i daleko razrađenijim aranžmanom. E, sad, da li je to savršenstvo ili čisto napucavanje klišejima, prosudite sami...
Tematika je jako opora, po običaju ispričana od početka do kraja s prekrasnim mračnim ugođajem intrigirajući slušatelja da uroni u sve strukturne fizonomije Normagestovih lirskih nastranosti o svemu i svačemu optužujući i samog Boga i đavla da su na prijestolje (enthroned) doveli najgore ništarije povevši i samu sumnju kako se bend ponekad sprdava i od samog sebe. Činjenica jest da su jedni od najboljih black-era u zadnjih nekoliko sezona, te da im nikako ne polazi za rukom doprijeti do šire audijencije, već im je pomalo i pun kufer kritičarskih hvalospjeva bez velike podrške fanova, ali se ipak ne daju godinama. Zaokružili su 2 decenije karijere, nisu napravili nikakav osobito veliki i značajniji uspjeh na mapi metala mada su jedan od ubjedljivo navećih, najboljih, ali i potcijenjenih black bendova današnjice. Obično kako to biva u ovome fahu kojeg, kako kažem, nitko živ nije uspio povezati s Lou Reedom, ali fakat jeste. Drsko, iritantno, bogohulno, nasilno i puno, puno žešće.
Naslovi: 1.Antelogium, 2.Sine qua non, 3.Of fathers and flames, 4.Lamp of invisible lights, 5.Of shrines and sovereigns, 6.The edge of agony, 7.Divine coagulation, 8.Baal al-Maut, 9.Nerxiarxin Mahathallah
ocjena albuma [1-10]: 8
horvi // 05/05/2014
PS: Enthroned ove godine sviraju na
Brutal Assaul festivalu u Češkoj