Četvrto studijsko izdanje EODM, u potpunosti potpisuju Jesse "Boots Electric" Hughes i Josh "Baby Duck" Homme, a na njega se čekalo punih sedam godina. I što smo dobili? Još jedan brzo zaboravljiv kolaž rokenrol pjesmuljaka, u već dobro poznatom glamurozno blještavom kožno sisastom pakiranju.

Za vrijeme između studijskih albuma, EODM grade sebi zavidnu karijeru kao koncertni bend, i moram priznati da sam se i sam uvjerio koliko je to moćno, uigrano i zabavno, a što se i očekuje od jednog rokenrol benda. Iako se prema našim krajevima, onaj kojeg bi svi htjeli vidjeti, nije ni spustio, Jesse uz pomoć ostatka ekipe i pomoćnog bubnjara, jednostavno hara pozornicama diljem svijeta. Ponekad im se Josh pridruži na nekom zaista značajnom koncertu, no sve ostalo odrađuje neki njegov "kaskader". Ne znam iskreno, da li bi koncertu donio onu neku drugu dimenziju, ali definitivno je da na studijskoj izvedbi može za bubnjevima biti bilo tko umjesto njega.

I sad u stvari krećem na lagani osvrt na ono što slušam trenutno i zbog čega ovo pišem. Tu se na žalost, nema baš puno za pisati. Simpatična I Love You all the Time u nekom laganijem boogie-woogie ritmu, te odlična obrada Save a Prayer od Duranovaca, jedino su nešto što je vrijedno spomena, a zove se pjesma. Dobra zajebancija je i Got a Woman (Slight Return), četrdesetosekundna asocijacija na JSBX, ali to je ionako ovdje samo da popuni vrijeme, no ne bi im bilo loše probati krenuti u tom nekom smjeru.

Ostatak treba brzo zaboraviti, odnosno izignorirati činjenicu da oni snimaju albume, te otići na njihov koncert, dobro se prije njega naliti i zabaviti se "big time", ali nemojte se nadati da ćete za bubnjem naći onog koji je odsvirao bubnjeve na albumu.

ocjena albuma [1-10]: 4

pedja // 13/11/2015