Pa i ne baš tako davno, Baranjac Bojan Đurđević, danas daleko poznatiji kao Jim July kleo se u rock'n'roll ravno naprijed bez sranja i sa svojim bendom Garage In July realizirao 8 izdanja (EP "Sjaj u blatu" objavljen je čak i za Croatia Records 2017.), ali tada su počeli komercijalni kompromisi da se može postići i puno više od statusa benda na Slušaj najglasnije. Pročulo se za njega, pa malo ostavio bend postrance, te se zaputio u solističke vode pod imenom Rust Red Romance prvo objavivši istoimeni elektronski album u prvom valu pandemije (za Dirty Mojo Records) koristeći programe i gitaru što na mene nije ostavilo neki osobiti dojam osim retra 80-ih nalik na dobar dio smandrljanih albuma pokojnog Damon Edge-a potpisivajući ih s matičnim Chrome bendom. Drugi "Buick Transgalactic 47" je bio daleko plesnija kombinacija post-punka Cabaret Voltaire i Iggy Popovog berlinskog druženja s Bowiem, no da ne pretjeram, to nije bilo nikakvo osobito Rust Red Romance izdanje osim da se nabrzaka pokuša prikloniti hipsterskoj populaciji što baš i ne mari mnogo za r'n'r. Oba izdanja mogu još uvijek jako dobro proći kod generacija koje vole plitkost popa i takozvani electro/ indie-rock bez agresije.

I došao je ovaj treći album, gotovo da ga niti nisam htio slušati, no vidjevši da na njemu gostuje zanimljiva ekipa, te da nema programa i ritam mašina, ajde da se čuje. Ma, ovdje je totalni preokret. Priča je o klincu s pomalo nadrealističnom fabulom o odrastanju i preranom povratku u dječju maštu jer ovdje još nema niti 30 godina ostavljajući dojam da mu je puno ljepše bilo u djetinjstvu makar je bilo surovo i siromašno, te bi se očekivala neka bajkovita šarža elektronike sa zamišljenim konfetima, vilama i ustaljenim krivuljama izvađenih iz dječjih priča za laku noć. Dobar dio auditorija ne zna da je Jim July odgajatelj u vrtiću, a odatle crpi svoje impresije i utjecaje za ovaj album ostavivši postrance onaj r'n'r s kojim je pržio u matičnom bendu.



Glazba je daleko zrelija, pa čak i pretjerano zrela za ovakvog mladića, u nekim trenucima ostavlja karakteristike Bebe Na Vole učestalim blues figurama, a ponajviše njegovog idola Iggyija kada se ostavi glumatanja rock zvijezde i kuma punka sa čime ama baš ništa nema (čak je i Johhny Lydon jednom prilikom pitao novinare 'da li zaista smatrate da je Iggy Pop punk?'). Uvodna "Burn my way out" su čisti živahni Cinkuši poput "Race", elem ovdje je riječ o world-musicu prošaranim klarinetom Branimira Norca iz Klinike Denisa Katanca prisutnom na svih 9 pjesama dajući fini šlih nadogradnjama, međutim album teče sasvim drugačijim relacijama ne računajući isprogramirani afro-beat kratke "Isle of life" koji bi pristajao Talking Headsima u vrijeme "Remain In Light" kao zadnja dopuna s nekog zaboravljenog sessiona. Laganica "Just dive in" puna gitarskih staccata Zokija iz Majki donosi blues preokret u roots maniru, "Spirit of weight" čvrste doom/blues riffove pritajenog rocka koji nikako da eksplodira, a eksplozije na ovome albumu nema, na žalost. Pokušaj insinuiranja Tom Waitsa u "False romance" je polovičan, daleko više nalikuje na post-gothic s kabaretskim ugođajem, a ako znate Iggyijeve mnoge, takoreći sve promašaje od albuma, ovdje se nađe i "I just need you" kao popuna s nedozvoljivim riffom što asocira na ogavno isfurani Dire Straits "Money for nothing", ali tek u pokušajima. Najdulja "Can I hold you for a while" je zanimljiva onoliko kada bi se Iggy okušavao u kompleksnim aranžmanima s redom slide-bluesa, doom ritma i izleta u garažni frenetični rock održavajući kaubojski temperament od kojeg je uvijek bježao na šepavu i kraću nogu, ali ako tako zahtijeva kompozicija što možda nikad neće biti hit, a učini se da može, valja i to isprobati. Poskočiti nekoliko puta nakljukan vitaminčekima za fizičko raspoloženje uberući nekoliko stotina tisuća eura i dolara po nastupu, imitirajući iguanu spremnu za proždiranje na zadovoljstvo publike. Ovdje je bubnjeve odlupao Milan Mijač iz M.O.R.T., kao i na još nekoliko stvari, ali mislim da mu je bilo daleko dosadnije negoli da je sudjelovao na zadnjih 20-ak albuma Stonesa i popratio turneju Miše Kovača za dijasporu s trijumfalnim nastupom na Poljudu, usput i za Bijelo Dugme i Thompsona na Maksimiru. Zadnja "Worm down crown" u čistom gothic izdanju s baladično mračnim horror klavirom je čak i pristupačna za neki film kada klinci na tavanu i u podrumu nađu nešto opako iz čega se razvije morbidnost čitavog odrastanja.

Gledajte, Bojana znam od prvog rada sa Slušaj najglasnije i tada mi se njegov bend učinio nevjerojatno simpatičnim retrom sa zanimljivim rock pjesmama i pubertetskim tekstovima, a nije prošlo mnogo od tada, učinio je solističke stilske rošade u potrazi za novim izrazom vračajući se na korijene rocka. Ovaj album bi dobro pristajao 1975/ 1976, ali nikako se ne uklapa u treću dekadu 21. stoljeća. Prebrzo je odrastao i postao ozbiljan.

Naslovi: 1.Burn my way out, 2.Isle of life, 3.Just dive in, 4.Spirit of weight, 5.False romance, 6.I just need you, 7.Can I hold you for a while, 8.Well raised man, 9.Worn down crown

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 18/08/2021