Kod Maxa nema nekih oscilacija. U karijeri Soulfly baš i nije imao nekih fantastičnih albuma, imao je komercijalno vrlo uspješnih, a posljednja dva su mu bila tržišni fijasko jer nema više nekih posebnih uzbuđenja kao same predigre s gromoglasnim najavama koje više nitko ne doživljava suptilno da se 'radi najbolji album do sada'. Sam si je zasrao stvar s onim prijelomnim "Savages" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18110(2013, USA no. 84, UK no. 118) gdje je pokazao benavo stupidni smisao za liriku potajno očekivajući da će je prihvatiti publika što ne razumije engleski, ali zna neke riječi koje su neophodne u metalu i svrsishodno 'pale'. To mu je bio generalni zajeb kojeg Ameri i sva anglofonska publika nije popušila ne tražeći niti jednu pjesmu na promotivnim turnejama čekajući da odsviraju te benave 2-3 stvari s njega, e pa, sad se već po treći puta iskupljuje kak'ti s boljim tekstovima 'čujte ljudi, ono je bila samo eksperimentalna zafrkancija za tamo neke glupe Slavene, Arape, hispano telad i ostalu stoku istočnjačku koja mi dolazi na koncerte blejući kada vrištim, a pojma nemaju što'. Ovaj album se u tom pogledu nimalo ne protivi ovakvoj segregaciji s visoka: Max i dalje očito smatra da je na pijedestalu thrasha kao potpuna zvijer kao što je bila prije dvadesetak godina stvarajući kaos u praznovjerju spakiravši ga u 40-tak minuta. Dakako, uvijek je glazba bila najosnovniji prioritet sa snažnim i agresivnim mlatarenjima gdje baš i nije važno šta se deračina svaljuje na čisti modus operandi pro et forma. Kada se zanemari to Maxovo baljezgarenje, ovog puta nešto o vlastitom starenju, obiteljskom zlostavljanju, pa onome što mu se ne sviđa kod modernog metala, o kolekciji modrica u žustrim bitkama i nekoliko stotina uzvišeno napuhanih komercijalnih štoseva, malte ne tigrova s bijelim očnjacima u ekstazama usredotočenim na egocentričnost pobjede, nad, tko zna čime jer "Totem" sam po sebi je ovdje simbolika one egzotike za naivne, da se ne kaže doslovno sirovinsko-seljačke faze Rockyja i Steven Seagalla 'otpornog na metke', onda se dođe i do sasvim prijatno uspostavljene stilske frakcije koja odavno više nije na razini prva dva-tri albuma.



Taj stalni forca kontinuare tempo vraćanja na korijene je velika prevara: Max sve više sluša što rade Korn, ima pokušaja s rap-metalom, a bome ponekad pokazuje da je već pomalo i prestar za thrash pokušavajući si pomoći uzdignuti rejting gostovanjem vrištanja ništa mlađeg frenda i kolege John Tardyja iz Obituary u "Scouring the vile" jer se ovdje prvenstveno cilja na glazbu koja jest privlačna onoliko koliko baklja dugo gori. Žestoke pucnjave ima u izobilju, daleko od toga, održava se neki prividno istinski entuzijazam ulazi se u groove oštrine izabranog singla "Filth upon filth", borbene riffove, ubojitost i headbanging, koji puta malo i u želatinozu deatha s pokušajima ekstremnog nu-metal izraza dočaravajući Maxovu neprijepornu genijalnost, ali ovdje jednostavno rečeno nema niti jedne istinski vrijedne pjesme kao uostalom i na albumima sukladnih veličina što su svoje kreativne resurse odavno iscrpili.

Naslovi: 1.Superstition, 2.Scouring the vile, 3.Filth upon filth, 4.Rot in pain, 5.The damage done, 6.Totem, 7.Ancestors, 8.Ecstasy of gold, 9.Soulfly XII, 10.Spirit animal

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/08/2022