Pa Gone Balda s novim kompletnim albumom nije bilo skoro 10 godina. U međuvremenu je Ico Košavić iliti Razorblade Jr. okačio na bandcamp nekoliko starih snimaka Gone Bald iz najranije faze (1999-2000), a napravio i jedan novi uživo kao Razorblade Jr. "The Day When Seagull Crapped on Everything" (2018) s dvije dugačke teme, svaka od po dvadesetak minuta snimljenih 2017. u Nizozemskoj. U vrijeme korone nam je za Terapiju dao onaj kraći interview www.terapija.net/interwju.asp?ID=30913 snimljen u Močvari 15/09/2021, te nagovijestio mogući povratak u Hrvatsku iz Amsterdama gdje je živio od 1994. O teškom egzistencijalnom životu kojeg je živio kao doseljenik što je morao savladati nizozemski jezik, životario po skvotovima i iznajmljenim stanovima radeći najteže moguće poslove u potrazi za svakom pozitivnom intencijom nekog pogodnog glazbenika koji bi se ušaltao u Gone Bald, a za svaki od čak 16 neslužbenih albuma je skoro pa redovito imao druge članove, upakirao je u ovaj nimalo lagan i jednostavan album od kojeg je mnogo puta pokušavao i odustati da 'baci ručnik' i sve pošalje dođavola. Kao što je i nagovijestio u spomenutom interviewu, odustao je od potrage za basistom i bubnjarom, te se kao Gone Bald po prvi puta usmjerio da sve odsvira sam snimajući s mnogobrojnim pauzama kod svojeg vjernog prijatelja Mihael Belea - Mexo-a (Peach Pit) u njegovom studiju u Šestinskom Dolu Deus Ex Machina od 2019. do 2024. Što se dobilo s ovako dugačkim odgađanjima? Prvo je realiziran mračni singl i video "Tales of the less fortunate", teški i tromi The Jesus Lizard blues kojeg kao da pjeva barem Tom Waits, ako ne i pokojni Don Van Vliet, odnosno Captain Beefheart u metaforičkom srazu planinarenja s Brunom (vjerojatno stari frend iz ranijih bendova) uz krvoločne i gladne vukove kompromitirajući se vrijedi li uopće tegliti pokušavajući spasiti živu glavu. Opstanak. Kao što kaže i sam naslov albuma, šik' bjehovaše mnogobrojni reality TV programi i filmovi zavijeni u neizvjesnost s jedinim ciljem zabave gledajući tuđu muku. Dakako "Big Brother" je bio bezazlena dosada, no uslijedili su mnogi, daleko brutalniji i ekstremniji, a to i jeste poanta ove umjetničke kreacije koja se mic po mic očito stvarala i razvijala kod realizacije ovog, istina kratkog albuma od nepunih 40 minuta, no nikako lagodnog, već vrlo zajebanog, dramatičnog i spetljanog.



Uvodna "Highway to heaven" je ubod u kombinaciji pjevanog polu-gospela i recitacije kovitlajući senzibilan, tromi noise-rock s mnogo insinuacija na pokojnog Albinija (Shellac), a i živućeg Cavea iz doba The Birthday Party i ranih The Bad Seeds sa suicidalnim primislima. Odmah pravi underground hit sa zapetljanom ritmikom ko' da je palice ukrstio Steve Jansen (ex-Japan), polubrat David Sylviana, ako ste slušali one albume nakon raspada Japana. Kataklizmička "Colgando del Borde" (sa španjolskog: visim na rubu) kroz progressive-noise kombinira gitarsku math fleksibilnost s teškim eksplozijama u instrumentalnom post-rock vijuganju od čak 4 minute prije nego li će uslijediti vokalni dio, dakako očekivano uvrnut, ali nimalo zabavan u kome niti '100 malih laži neće promijeniti predstavu... ako ostanem na zemlji, u ovome tijelu, umu i duši'. Jebeno. Ovako su se Pixies trebali vratiti sa svim onim manje-više bezveznim povratničkim albumima i sve bi bilo OK. "Melanchoalcoholia" je najkompleksnija i najteža, ali ništa za to. Očito je snimana u više navrata s mnogo promišljanja o licemjerima koji su nam svašta smjestili, a bit je, malo lucidnija za shvatiti jer je čisti art: početak je ugodno fini, naoko echo vokal 'vidi hrpu žaba u ponižavajućim haljinama' nakon kojeg bi trebao početi, recimo neki post-punk/ alter-pop/ dance, ako ne i chill-out/ techno, ali onda ga zašpila opako prljavi grunge kojeg Ico baš i nije preferirao u ono kurentno vrijeme Nirvane, Soundgarden i Mudhoney, ovdje se više osjete elementi Sonic Youth s 80's albuma prije grungea ("Sister" i "Evol") s mnogo aranžmanske rascjepkanosti u čemu su nekadašnji, rani Ha Det Bra prednjačili nikad se ne figurirajući u de-kompozicijske pristupe. Ovo je u određenu ruku povratak na sjećanje tog vremena koje je meni bilo fantastično s obzirom da se sjećam svih tih Icinih bendova, a i gledao sam ih nekoliko puta. Epilog poante je stih 'kada vam smjeste, razmislite o zvuku', a to danas od ekumene Hrvata koji su zadojeni s veeelikim koncertom Thompsona, ama baš nitko neće shvatiti za ozbiljno, nego bezazleno i bezvezno. Njima nitko ništa nije smjestio, oni su takvi od kad su se rodili uz vlastite, brižne roditelje, prvo komuniste, a onda vjerne domoljube što 'djecu tjeraju u škole, crkve i na groblje', da ne parafraziram čuvene stihove Beograd "Opasne igre" (1983), ali to je to. Autor se suočio s vitalnim problemom u percepciji različitosti današnjice i napravio ovaj veličanstveni, vrlo grubi i iščašeni komad šetajući raznim stilizacijama, čak i završnog eksperimentalnog post-rock defilea. Mračna "Noćna smjena" je jedna od rijetkih što ih je Ico otpjevao na hrvatskom i valjala bi biti prepoznata na barem dvije naše hrvatske dobrohotne radio stanice Radio Student i Yammat FM jer Radio101 odavno više ne podržava alternativu u uobičajenom programu. Malo će zasmetati što je početak prilično dugačak i lagan post-rock koji ne obećava mnogo s gitarskim staccatima, ali od minute i pol počinje najbolji dio 'navika je kurva kao što si ti, cviliš oko trivijalnosti, najbolji fitilj' s refrenom 'i sad je vrijeme dizanja mostova/ operi san sa svojega lica' prepuštajući se nešto manje kompleksnom krešendu s najmanje 50-ak vokalnih repeticija 'ovo je noćna smjena' koju je upriličila Lara Bele, biti ću slobodan, možda kćerka velikana Mihaela, ali nisam siguran. Ovo je efekt kojeg su među prvima na ploču tiskali Kaftwerk na albumu "Computer World" nabrajajući brojeve u binarnom sistemu još davne 1981., a onda mnogi naslijedili i drsko plagirali (pjesma "Numbers"), između ostalih i Orbital za početak drugog im, slavnog albuma "Orbital 2" 'whattimeicansoloop' glumca Michael Dorna iz "Zvjezdanih staza" koje se ponove 65 puta. Jednom, prije jako puno godina, u zlatno vrijeme techno revolucije 90-ih sam ovaj 'loop' pustio kao DJ: publika me posrala, odma sam im pustio neki hit, rečemo The Chemical Brothers "Hey boy, hey girl" i stvar je bila zaključena na tulum kad je hrvatska nogometna reprezentacija brojila prve velike svjetske uspjehe spram srpskih nogometnih šminkera. E, a za kraj je ostavljena skoro 12 minuta dugačka "To be continued…" dajući do znanja da ovoj agoniji baš i nema brzog kraja.

Za dobre znalce Ice i Gone Bald, ovo je očekivani rad u njegovom stilu što se tiče konstitucije i sadržaja premda ga je odsvirao gotovo potpuno solistički bez benda što je iziskivalo vrašku muku i svakako predani trud. Stoga je i samo zalaganje tim veće što se očitava u vrsnom rukopisu i zvukopisu s koji puta prezahtjevnim aranžmanima isključivo za ljubitelje kompleksne glazbe, dok, dakako ima i nešto jednostavnijih obrazaca, no nikako nije djelo od kojeg bi prosječan fan noisea i alternativnog rocka, ovaj puta nešto više uronjenog u prljavi blues mogao odustati.

Naslovi: 1.Highway to heaven, 2.Colgando del Borde, 3.Tales of the less fortunate, 4.Melanchoalcoholia, 5.Noćna smjena, 6.To be continued...

horvi // 21/04/2025