Neobičan kolaž elektronske glazbe koja je sastavljena od brda lucidnih, ali veoma prijatnih ekscentričnih poteza u 18 instrumentalnih kompozicija.

Skoro pa bizaran electro pop-art album dueta koji se potpisuje pod neobičnim imenima _+*. Navodno je riječ o ženskom i muškom glazbeniku na relaciji Škotska - Japan koji su se upoznali putem interneta, te funkcioniraju tako da razmjenju zvučne ideje putem e-maila koje su spojili u zajednički rad. Prvotno su objavili dva EP rada "Kirameki" (2007) i "Exercises In Style" (2008) na kojima se nalaze i neke skladbe koje su uvrstili na ovaj debi album.

Prikazana glazba u trajanju od 52 minute je nemogući, gotovo 'slijepljeni kolaž' križanac electro-pop, industrial, gabber-techno, eksperimental, rock, ambijental, funk, hip-hop, horror, klasične i ine glazbene scene uokvirene u underground avangardan i psihodeličan, a pomalo i lo-fi ton. U dobroj mjeri podsjeća na The Residents iz faze '70-tih, otkačenih radova John Zorna i sampliranih djela Vicki Bennett (People Like Us) uz određene elemente sažete od utjecaja Karl-Heinz Stockhausena, pa i japanskog Corneliusa, dok one žešće teme nabijene tempom i blažim noise efektima asociraju na lagani Necroanal koji ipak nikada nije napravio ovako umjerene i smirene teme. Interesantno je da album ima 18 naslova, a na omotu im je imenovano samo 17 (izgleda da su jedan, 17-ti po redu namjerno izostavili bez naziva). Uz nekolicinu već ranije objavljenih pjesama (primjerice uvodne "Exercises in style" ili "John Lennon vs. the martians") koje su navodile da je u igri vrlo čudnovati izvođač, album je dobio cjeloviti i dorečen izgled gdje se jasno uočava da rani radovi nisu bili plod slučajnosti. Već nakon početnih nekoliko skladbi sasvim nonšalantno se zaključuje da Kirameki uz svu težnju ka dekonstrukciji instrumentalizacije koju su popratili brojnim vokalnim samplovima, različitim ritmovima i sklonošću ka što neobičnijem zvučnom koloritu (klavičembalo, violina, raštimana distorzirana gitara, preparirani klavir, različiti samplovi i efekti...) pribjegli sastavljanju kompozicija od nemogućih i skroz uvrnutih elektronskih fragmenata. Tako primjerice "Sayonara, gangsters" satirički odvlači u kratku povijest suvremene glazbe, tj. rocka, psihodelije i undergrounda '60-tih i '70-tih, dok "Wave of imitation" metaforički vežu uz Pixies temu "Wave of mutation" na apstraktan i snen ambijentalan način. Također mnogo brojeva podsjeća na znani opus popularne glazbe od elemenata koji graniče s pojmovnikom Brian Enoa, Add'n'toX, Atari Teenage Riot, Alec Empire, Aphex Twin, pa čak i Duran Duran, ali na dadaistički način da sve što je već urađeno ne valja ponavljati. Stoga je album lišen standardnog plesnog pop tempa (izuzev nekoliko brojeva s početka i same završnice rada) i uglavnom je baziran na neobičnim zahvatima koji skoro graniče s eksperimentom, teatrom i lucidnim performanceom. No, ugodan je za slušanje jer teče preko mirnih sve do nesvakidašnje uzburkanih pop shema kao da odjednom u svojoj mirnoći naleti na slapove i vodopad koji razbija njegovu strukturu. Unatoč neočekivanim prevratima koje sadrži, album nema boljku oscilacije, monotonije ili kreativnog pada koji je često prisutan na ovakvim apstraktnim dugosvirajućim djelima gdje se mnogo neinventivnosti zna zataškati kroz popunjavanje 'praznog hoda' i eksperimente koji su mnogo puta samom sebi svrha.

Čudnovatan, neobičan, prijatan i originalan 'impulzivan napad'.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/01/2009