Soilent Green su death/grind/sludge/doom metal band iz Metairie, predgrađa New Orleansa (Louisiana, USA) kojem jedan od nazivnika death nažalost odgovara na veoma tragičan i nikako zadovoljavajući način. Naime, njihov basist Scott Williams je pod nerazjašnjenim okolnostima skončao život zajedno sa cimerom u proljeće 26.IV 2004. u stanu (sumnja se na ubojstvo i samoubojstvo), a prvi pjevač Glen Rambo koji je napustio sastav još 1992. je u rujnu 2005. pronađen mrtav u vlastitoj kući nakon uragana Katrina kada su se njegova porodica i prijatelji uspjeli skloniti. Nikome nije jasno zašto i on nije napustio grad jer nije pripadao onom nanižem sloju društva koji su elementarnu nepogodu koristili za krađe i pljačkanja. Tragedija...

Sam band je oformljen još 1988. i vječito su ga pratile nesreće. Dugo vremena bez obzira na navodno fantastične koncerte s Glen Rambom uglavnom lokalnih razmjera nisu uspjeli objaviti album sve dok im sunce nije zasjalo 1995. kod malog Dwell Records koji im je izdao debi album "Pussysoul". Album je kroz naredni period postao sinonimom za kultnu publiku koja je tražila nešto više od suhoparnog metala. To su vrlo dobro primjetili članovi Pantere koji su im uskočili u pomoć, te su svoj naredni rad, EP "A String Of Life" objavili za Relapse Records 1998. Bilo je to sjajnih 13 minuta brutalne energije pri čemu je iskovan izraz 'ekstremni metal', a čak je reagirao i tada već konzervativni magazin Rolling Stone koji ih je uspio nazvati jednim od deset najznačajnijih hard/heavy bandova. Premda je ova kritika mogla bitno utjecati na daljnji razvoj Soilent Green i ulaskom u red najelitnijih metal sastava današnjice, band je do dan danas ostao vjeran svojim underground korijenima. Nakon albuma "Sewn Mouth Secrets" (1998) i "A Deleted Symphony For The Beaten Down" (2001) koji su najavili mogući proboj banda, prvo su gitarist Brian Patton i nesretni Scott Williams doživjeli saobraćajnu nesreću u Washingtonu pri čemu su ozbiljno ozlijedili ramena, a onda su u proljeće 2002. prilikom turneje sa Gwar na samoj periferiji Chicaga zamjenski basist Jonny Model i stalni pjevač Ben Falgoust nastradali u saobraćajnoj nesreći gdje je Jonny zaradio slomljenu vratnu kost, a Falgoust je bio onesposobljen od struka prema dolje. Nakon cijelog niza operacija i intenzivne fizikalne terapije, pjevač Falgoust se uspio dignuti iz kreveta nakon punih godinu i kusur mjeseci dana da održi svoj prvi nastup s bandom, ali baš upravo u to vrijeme su nesretnog basistu Scott Williamsa pronašli mrtvog. Zato su svoj četvrti album "Confrontation" (2005) s novim basistom Scott Crochetom okrenuli prema otpuštanju nagomilanih frustracija i demona koji su ih pratili, da bi samo mjesec dana nakon izlaska albuma njihovog bivšeg pjevača Glen Ramba pomeo uragan Katrina. Tada je definitivno izgledalo da se band više nikada neće oporaviti i stati na svoje noge... No, unatoč svemu, jedini originalni članovi bubnjar Tommy Buckley i gitarist Brian Patton su nakon dvije teške i bolne godine kukanja i očaja nad vlastitom sudbinom banda, koncem 2007. ponovno odlučili okupiti postavu sa Falgoustom na vokalu i Crochetom na bas gitari, te krenuti u novo poglavlje. Potpisali su ugovor sa Metal Blade Records, te ojačani svim svojim teškoćama dokazali da su dovoljno jaki za ponovni preporod. Album znakovitog naslova "Inevitable Collapse In The Presence Of Conviction" (neizbježan kolaps u prisutnosti presude) ponovno je snimljen sa producentom Eric Rutanom u Mana studiju i donosi novu bujicu nagomilanog teškog tereta s kojim se band ozbiljno suočavao u posljednjih nekoliko godina. Osjećaj beznađa, malodušnosti i sveprisutnog kaosa kroz kojeg su prošli ovdje je izražen srčano i hrabro uz opiranje svim nedaćama sa svim opravdanim razlozima za razliku od tisuća bandova koji svoju inspiraciju traže u 'nečijim' životima. Stoga je osnovna ideja albuma da ne postoji nikakva nada i pravedan život premda na momente zazvuči da postoje trenuci optimizma kada se uhvate akustične gitare i odsviraju kratke dionice ili poluminutne uvode u vrlo bolne, depresivne i krvavo glibave kompozicije "In the same breath", "Lovesick", "For lack of perfect world". U kompozitorskom pogledu na čitavom albumu su napravili logičan presjek svojih različitih faza spajanjem oštrih death riffova sa grindcore elementima u kojima je obavezna dionica tromih sludge/doom ritmova. Od prve sekunde uvodne "Mental acupuncture" do posljednje "A pale horse and the story of the end", album ne pokazuje niti najmanju oscilaciju gubitka kreativne negacije koju Soilent Green pretvaraju u pozitivu prizivajući je iz prizme svih svojih nagomilanih nedaća. Gradacijom brzine death/mathcore elemenata i kompozitorskom prisebnošću Pattona koji strukturno gradi svaku od 11 kompozicija, album nosi destilirani duh najrafiniranijih i najčišćih brutalnih stilova hardcorea, ali i tromih ritmova koji se izmjenjuju po sistemu brzo-sporo-brže-sporije-najbrže-najsporije. Svirka gitare je za svaku pohvalu, ritmika je fantastična, a vokal Falgousta je odraz njegovih brojnih frustracija kada mu je bilo oduzeto ne samo hodanje na obje noge, već i bilo kakav kontakt s normalnim životom, seksom ili sportom. Ovo ritmički, melodijski i tematski vrlo zapetljano djelo koje sadrži i određenu dozu gitarističko-bubnjarskih mathcore elemenata u trajanju od nepunih 42 minute u svakom slučaju nije baš za svakoga već za onu populaciju koja zaista razumije kroz što su sve prošli Buckley, Patton i Falgoust (a i njihovi bivši članovi) da bi se ponovno prihvatili svirke, komponiranja i izdavanja albuma.

Gadno za tumačiti, ali veoma dotjerano, koncizno, sjajno producirano i u nekim pogledima skoro pa savršeno.

Album za svaku pohvalu pred kojim se može sakriti krema hardcore/metal društva.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/03/2009