10. tradicionalni festival hrvatskih demo izvođača održan je na izletištu Bajer, lokaciji pored 8 zagorskih jezera uz kreket žaba i podosta komaraca, no uz bučne decibele koje je proizvodilo petnaestak sastava po 30 minuta atmosfera tijekom tri večeri je bila posve u znaku glazbe. Najbolji po mišljenju stručnog žirija i glasovima publike odlazi na glasoviti Rock Otočec. Pobjednici su MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS. Evo kako je bilo...

PRVI DAN - 21.VI, srijeda

Kao prvo, svaka čast organizatorima koji su unatoč mnogobrojnim peripetijama nastavili održavati ovaj znameniti i značajan simpozij mladih rock glazbenika... A imali su tijekom ovih desetak godina
i sjajnih trenutaka kada se pobjedniku omogućavalo snimanje i objavljivanje albuma, te odličan prostor dvorca Gjalski u Zaboku i višetjedno nadmetanje čak i po tridesetak izvođača. Međutim, premda se posljednjih godina sva fama oko ovog festivala pomalo pretvorila u lokalno nadmetanje zagrebačkih i zagorskih izvođača, te nestalo solidne propagandne kampanje, sve skupa je rezultiralo time da je organizacioni odbor iz godine u godinu dobivao sve manje demo materijala, tako da je po riječima samog organizatora Goran Vrgoča ove godine ponuđeno jedva tridesetak imena. To dovoljno govori o tome da je svaki drugi izvođač dobio svoje mjesto na ovogodišnjem festivalu i borbi za prestižno učešće na Rock Otočecu, ali nikako ne govori o tome da je sve manje rock izvođača. Dapače, gomile mladih demo sastava zbog vrlo slabe logistike HGF-a u posljednjih nekoliko sezona uopće ne znaju za ovaj festival, što je velika šteta... Zbog toga je ove godine bilo vrlo malo kreativnih ideja, a sve više retrospektivnosti.

Prvu večer izvan konkurencije otvorili su Noxin, simpatičan pop-rock sastav koji ovih dana objavljuje svoj prvi album. Interesantno je da su bili učesnici HGF-a prije punih 8 godina i da tek sada objavljuju debitantski nosač zvuka. Predstavili su se kao lepršavi sastav koji obiluje šarenilom glazbenih utjecaja u rasponu od hard rockerskih melodija, sitnih punk-pop harmonija, preko naglašenih sintagmi U2 i Coldplay do elemenata jazz-popa. Vokali su im na hrvatskom jeziku, a zahvaljujući radiofoničnim melodijama i vrlo dobrom vokalisti imaju solidne izglede za proboj na scenu koju su prokrčili Flare i Adastra s kojima postoje određene paralele.

Prvi sastav u konkurenciji za Rock Otočec bili su ECHO iz Varaždina koji su počeli sa svirkom u 23 h. Postoje u promijenjenim postavama od 2000. godine, a posljednjih godinu dana orijentirali su se isključivo na, kako navode, neslućene ljepote materinjeg jezika. Njihova postava je posve neobična - vodeći vokal je bubnjar, dok je prateći vokal isturena djevojka i još dva momka (gitarist i basist). Glazba koju proizvode je sasvim solidna, akcentirana na mješavinu popa, rocka i tzv. no/wavea, basist je vrlo dobar u svojem "vozećem" pletenju, gitarist ima nisku odličnih psihodeličnih sfera koje obogaćuju prilično složene aranžmane (koji ponekad zazvuče konfuzno), no njihova vokalna interpretacija je nešto nalik na ostavštinu djece cvijeća iz vremena kasnih šezdesetih godina što zvuči kao debeli demode. Tekstovi su na momente nejasni, pomalo djeluju kao sofisticirana mistifikacija nekakvog pokušaja rock art-lirike koja podosta miriše na ono što se podrazumijeva pod pojmovima "svjetska bol" ili "govorništvo generacije". Da nije onih "hippy" vokala bili bi sasvim dobar sastav. Dojma sam da bi im bolje bilo da se orijentiraju isključivo na instrumentalnu glazbu pošto su im vokali velika i pretenciozna boljka. Nakon njihovih 30 minuta, na stage izlazi SPANISH INQUISITION iz Zagreba, tipični rerto sastav koji isključivo njeguje hard rock u standardnoj postavi sa dvije gitare, bubnjevima i basistom, te solo vokalom. Tekstovi su na engleskom jeziku, a osim standardnog hard/heavy zvuka vole fuzijski spojiti funk, jazz, boogie, ska i blues što zvuči sasvim solidno. Scenski nastup im je odličan (najbolji ove prve večeri), pjevač je vrlo energičan, a najoriginalniji je kada skviči, cikta i dere se sa svojim iznimno visokim vokalom. Instrumentalisti su odlični, vrlo uvježbani, te imaju zavidan nivo koncizne svirke.

Treći sastav večeri bili su STEEL WHEELS iz Zlatara koji su spram prethodnih Spanish Inquisition djelovali kao da su sasvim slučajno zalutali u 21. stoljeće. Do prije godinu-dvije svirali su isključivo obrade u rasponu od Chuck Berrya do Black Sabbath što se vrlo dobro primijeti u njihovom retro zvuku. Tu i tamo imaju poneku autorsku skladbu na hrvatskom i engleskom jeziku, no sve skupa to zvuči kao stari nadomjestak za Atomsko sklonište i Topićev Time uz sitne paralele sa Subway Dogsima i ranim Majkama. Također su vrlo koncizni u svirci, ali su unatoč svemu stilski zakasnili barem 40 godina. Nakon njih na scenu izlazi OVERFLOW koji su, dakako, izvan konkurencije otprašili svoj kompletan koncert od nekih sat vremena. Njihova prethodna dva nastupa koja sam promatrao u Pauku i Boogaloo spram ovog nastupa su obični luk i voda. Večeras su Overflow imali sjajan, sjajan razglas koji ih je pred oduševljenom publikom predstavio u zvjezdanom izdanju. Oni se nikako ne štede na pozornici, a gomile i gomile adrenalina koje izlaze iz njih jednostavno nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Repertoar im se sastojao uglavnom od poznatih hitova koje je publika vrlo dobro podržala, a svojim su profesionalnim i vrlo smišljenim nastupom pokazali kako pravi i istinski r'n'r band treba funkcionirati na pozornici. Ove večeri su bez sumnje pokazali da su trenutno najbolji i najoriginalniji hrvatski rock sastav za žive svirke. Uz puno zajebancije, mimika i gestikulacija, ovaj sjajan koncert je završen oko 2 h izjutra, te se nakon njih gotovo više od polovina publike pokupila svojim kućama.

Sve to je rezultiralo time da je naredni sastav u konkurenciji - PARS PETROSA iz Samobora promatralo jedva nekih stotinjak ljudi. Inače, predstavili su se u vrlo šarenom stilskom okružju - počeli su sa skladbom koja u svemu potpuno podsjeća na Tool (naravno i vokal), a nastavili su sa iznenađujućim izletom u etno (vokal na hrv. jeziku), da bi završili kao uobičajeni rock-grunge-alter sastav na razmeđi utjecaja od Pearl Jam i Nirvane do Queens Of The Stone Age. Sve skupa je djelovalo kao kolaž od nekoliko različitih, zajednički potpuno nepovezanih stilova koji uzajamno nemaju apsolutno nikakve sličnosti. Prilično zbrkano.

Posljednji sastav u konkurenciji bili su lokalni UPSET iz Zaboka koje je na njihovu veliku žalost gledala tek šačica već vrlo umornih posjetitelja. Sviraju nu-metal s primjesama NY hardcorea, imaju dva prilično statična crust vokala koje apsolutno nisam razumio vokaliziraju li na hrvatskom, engleskom ili nekom drugom jeziku, a o njihovoj (ne)originalnosti dovoljno govori i sam vokalist koji je nosio traperice i dres hrvatske nogometne reprezentacije. Sirovo, brutalno i ništa više. Bezopasno ko' mlijeko. I k tome uopće nije nimalo zabavno. Tko zna žele li oni nekoga uplašiti, zabaviti ili oduševiti. Potpuno nejasno.

DRUGI DAN 22.VI, četvrtak

Drugog dana svi su očekivali veliko čudo jer se odigravala "povijesna" tekma na Weltmaisterschaftu između Hrvatske i Australije, koja je završila 2:2. Veliki pano na kojem se emitirala utakmica još je dugo nakon završetka bio epicentrom gledatelja koji su mahom bili odjeveni u crveno-bijele kockaste majice i dresove hrvatske reprezentacije, tako da je dobar dio publike gotovo propustio pogledati nastup prvog sastava druge večeri - MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS (u nastavku MSR). Prije samog nastupa, voditeljica Ivana proglasila je pobjednika prve večeri - THE SPANISH INQUISITION koji su dobili prvu nagradu stručnog žirija. Premda se čudo na nogometnom terenu nije desilo, vrlo brzo se pokazalo da ono postoji, ali na pozornici, jer su sva četiri večerašnja sastava bili iznimno uzbudljivi i svaki u svojem fahu vrlo kreativni. MSR je kvartet (bubanj, bas, gitara i ženski vokal) iz Zagreba, postoje 5 godina i ono što su večeras svirali najbolje se može okarakterizirati kao laganija verzija drum'n'bassa. U glazbi imaju i dodirne točke sa swingom, reggaeom, funkom, bossa novom, te lepršavim latino soundom, dok su im svi tekstovi na engleskom jeziku. Pjevačica MSR-a je odlična, a njena prateća ekipa sasvim nonšalantno izvodi vješte kombinacije suptilnih plesnih ritmova i iznimno osvježavajuće gitarske laid back atmosfere. Zvuk im je čist, lišen bilo kakvih "prljavih" supstanci, a specifičan ambijent donosi im osvježavajući gitarski zvuk u kojem se približno može osjetiti dijelić duha majstorstva Robert Frippa i Andy Summersa. Vrlo su originalni u svojem izrazu i nije nikakvo čudo da su upravo oni pokupili prvu nagradu stručnog žirija za ovu drugu večer. Drugi sastav večeri bili su NO CHANCE iz Zagreba koji sviraju vrlo čvrsti i moderni alternativni rock s malim primjesama nu-metala. Glazbeno su vrlo fini, ravnomjerno odmjereni u količinama gitarskih distorzija i plesnih ritmova i otprilike su negdje na razmeđi post-grungea i plesnog popa sa primjetnim utjecajima Toola. Tekstovi su na engleskom jeziku i svoj sjajan dojam pokvarili su sa posljednjom kompozicijom "Mama" na hrvatskom jeziku kojom su pokazali da imaju poprilično blesave tekstove. Inače, aranžmanski su vrlo kreativni i sasvim bi bolje prošli da nisu svirali ovu posljednju kompoziciju.

U konkurenciji za ovu drugu večer bili su i Zen Pop iz Zagreba, no oni su morali otkazati svoj nastup u posljednji trenutak zbog nekih individualnih problema, a pošto se sve vrlo brzo pretumbalo, organizatori nisu imali vremena da pozovu nekog drugog izvođača.

Oko pola jedan poslije pola noći nastupili su HITCHOCK iz Zagreba, vrlo dobar garažni punk-rock kvintet (dvije gitare, vokal, bas i bubnjevi) koji ima dva odlična glazbenika - sjajan vriskavi vokal a'la Iggy Pop iz najluđih dana i gitaristu Zokija na kojemu po svemu sudeći leži osnovni glazbeni kamen temeljac. Zbog toga imaju vrlo dobru punk-rock pozadinu koja je isprepletena sa brzim gitarskim riffovima i vrlo kreativnim solo dionicama, no imaju i dvije boljke - tekstovi (engleski) su vrlo slabi, te unatoč solidnoj komunikaciji sa publikom imaju manjak kreativnog scenskog nastupa koji bi za ovako energičnu i moćnu r'n'r pržionu nalik na brze Kawasaki 3P, Nine Pound Hammer, Mudhoney i Marah morao biti daleko žešći i kaloričniji. U ovako jakoj konkurenciji večeri, Hitchock su na žalost dobili najmanje ocjene stručnog žirija. Da su kojim slučajem svirali prve večeri, te ocjene bi vjerojatno bile puno bolje.

Posljednji sastav STIMULANS iz Splita pokazao je skoro pa najprofesionalniji pristup od svih do tada viđenih sastava na HGF-u. Sviraju bazični i najjednostavniji oblik heavy metala, pjevaju na engleskom jeziku, te su glazbeno sjajno potkovani. Besprijekorno su uigrani i u svoj vrlo dobro osmišljeni glazbeni koncept neprekidno ubacuju mnoštvo smislenih refrena i dobru dozu melodija, te mnoštvo zahtjevnih gitarskih solo dionica. Scenski su na vrlo visokom nivou, instrumentalistički superiorni, ali su stilski ostali u 80-tim godinama tako da im je za dlaku izmakla prva nagrada večeri. Nakon proglašenja pobijednika, u publici se osjetio duh nezadovoljstva jer je bilo evidentno da je favorit publike bio Stimulans.

TREĆI DAN, 23.VI, petak Još donekle pod dojmom neuspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, u zraku se osjetio manjak pozitivnog feelinga koji bi da je sreće bilo mogao biti kudikamo bolji i posve u znaku slavljeničke atmosfere. Ne samo zbog toga, već i zbog niza drugih okolnosti, organizatori su ovu treću, završnu večer počeli u sam lagani sumrak oko 20.45 h, tako da je prvi sastav ROCK SISTEM TRIO imao nesretnu čast da svira pred dvadesetak-tridesetak poluzainteresiranih promatrača koji su mahom prepričavali događaje s jučerašnje utakmice s mjestimičnim promatranjem susreta između Švicarske i Južne Koreje koji se prenosio na velikom panou. No, Rock Sistem Trio se predstavio u vrlo dobrom svijetlu jer postoje najduže od svih sastava koji su prodefilirali na ovogodišnjem HGF-u. Osnovani su daleke 1998. i od tada svoju tročlanu postavu nisu mjenjali. Imaju stoga veliko i bogato iskustvo, no još uvijek su u fazi demo sastava, a od značajnijih dometa u njihovoj biografiji stoji im osvajanje 2. mjesta na demo festivalu u zagrebačkoj Praćki početkom 2006. godine. Sviraju nešto nalik na hard-rock, međutim lišeni su banalnih fraza tako da su glazbu koncipirali na debelom melodičnom zvuku bas gitare, dok je solo gitara prilično stavljena u pozadinu što rezultira s vrlo dobrom zvučnom r'n'r slikom. U pojedinim kompozicijama osjeti se podudarnost sa etabliranim imenima poput Majki, Partibrejkersa, Kojota, The Stuff, Elektrobudom, Školjkama ili pak sa Zeppelinima i ranim Stoogesima sa Iggy Popom koje navode kao svoje uzore. Najbolji dio njihovog cjelokupnog koncepta su odlični tekstovi na hrvatskom jeziku koji su puni individualnih opsesija, te nadahnuti socijalnim, emotivnim, religijskim, pa i ateističkim motivima. Imaju svoj stav i jasno se uočava da su posve iskreni i puni pozitivnog duha kojeg su odlično ukalupili u kreativne i bogate glazbene aranžmane. Jedina zamjerka su trenuci u pojedinim melodijama koje zazvuče kao kopija nekih poznatih velikih hitova s ex-Yu scene. U konačnici, mnoštvo funk-rocka (skladba "Reci svima"), riffova ("Baš kao ja") i brzog r'n'r-a ("Ovako ili nikako", "Sam protiv svih", "Idemo do kraja"...) Rock Sistem Tria nakon pola sata svirke svima je skrenuo pažnju da valja zaboraviti jučerašnji debakl nogometaša i posve se orijentirati na glazbu, tako da je ovaj sastav pokupio vrlo dobar aplauz nakon svojeg nastupa. Najbolji scenski nastup cijelog HGF-a prikazali su zagrebački MENTAL HARAKIRI, još jedan sastav koji ima otprilike dugačak glazbeni staž poput Rock Sistem Tria. Oni su kvartet (gitara, bubanj, bas i vokal), sviraju žestoki, ali vrlo plesni hardcore-metal u kojem prelamaju glazbeni štih nalik na RATM, System Of A Down, Sepulturu, Limp Bizkit, Faith No More, Biohazard, Deftones... Vokal je vrlo kreativan i koristi pjevane sintagme s povremenim ubacivanjima vlastitog "krvavo" obojenog glasa (nije crust!) što daje poseban dojam njihovom sjajnom glazbenom mixu. Vrlo su moderni u svojem glazbenom pristupu, pa stoga nije čudo da su bili predgrupom Soulfly. Na pozornici su pravo plesno ludilo, opako su "nabrijani", puni energije poput Henry Rollinsa, te su jedini sastav koji je imao svoj štant na kojima su prodavali majice i cd-ove koje su tijekom koncerta skoro pa sve podijelili i razbacali u publiku. Bili su pravo iznenađenje ove završne večeri i za dlaku im je izmakla glavna nagrada, no sam vokal Marco poslije mi je rekao da to nije toliko bitno kao činjenica da je važno da sviraju i da to što rade mogu s neskrivenim zadovoljstvom podijeliti s oraspoloženom publikom. Nakon enegrije, na pozornicu izlazi sastav kojeg sam s nestrpljenjem očekivao - THE ORANGE STRIPS iz Labina, budući da su jedni od rijetkih demo sastava ovogodišnjeg HGF-a kojeg sam već gledao i čije materijale sam već preslušavao tijekom izbora za nesretni "Demo(o)zona" tijekom prošle godine u sisačkom Ozonu. Oni su mnogoljudni sastav (tri gitare, bas, bubanj i klavijature), osnovani su 2002. godine i koliko sam uspio saznati od njihovog gitariste s naočalama, gotovo svi članovi postave imaju još poneki projekt ili frakciju izvan samog The Orange Strips. Sviraju alternativni pop-rock koji ima svoje korijene u otočkom zvuku na relacijama Joy Division, The Cure, U2, sve do najnovijih kurentnih trendova poput Coldplay, Placebo ili Notwist. No, u njihovom stilu ima još tu svašta - od Tortoise do Mogwai, Radiohead i Arab Strap. Glazbeno i aranžmanski su vrlo bogati što oslikavaju mnogobrojnim gitarskim dionicama koje su u neočekivanim vremenskim intervalima obogaćene raznim sitnim efektima, melodijama i izletima u vrlo duboke, te poprilično mistične sfere. Tekstovi su na engleskom jeziku, a pjeva ih vrlo fin i kulturan akustični gitarist Valdet Luboteni koji je i sam tekstopisac. Također sam uspio saznati da su tekstovi vrlo duboki, ponekad čudni i puni različitih razmišljanja o svemu i svačemu, te bi se o pojavi ovog autora i samog sastava valjalo uložiti više truda i analize od 30 minuta svirke na HGF-u. Jedina je šteta što su ispraćeni s vrlo blijedim reakcijama publike kojoj ovaj stil očigledno nije "legao".

Potom je slijedila svirka sastava MOJO RUN iz Bjelovara koji su krenuli ove večeri kao trio (bas, bubanj i gitara), te su odsvirali jedan čudan minimalistički instrumental kojim su naglasili suptilnost svoje svirke koja bazično leži u fuziji funka i rocka sa izletima u vješte gitarske improvizacije. Nakon instrumentala priključuje im se pjevačica Ana koja ima solidan raspon glasa za tekstove koji su na engleskom jeziku, te su tijekom svoje polusatne svirke dali do znanja da gaje i blues uz sitne primjese hard-rocka koji se najbolje očitao u kompoziciji "Sick of lies". Za to vrijeme počelo se okupljati sve više publike koja je željno očekivala nastup Zadruge, tako da se Mojo Run ispratio sa solidnom količinom aplauza. I naposljetku, nastupio je posljednji sastav u ovogodišnjoj konkurenciji HGF-a - SPINA iz Zagreba. Oni su najmlađi sastav po stažu, osnovani su tek prije 2-3 mjeseca i veliko su iznenađenje kako su u tako kratkom vremenu uspjeli oformiti i etablirati svoj prilično zahtjevan glazbeni stil. U postavi su čak tri djevojke (vokal, bas i bubnjar), te dva momka na električnim gitarama, a sviraju nešto između funka, bluesa i rocka s velikim primjesama r'n'b-a, popa i jazz elemenata. Tekstovi su na engleskom jeziku, skladbe su uglavnom ležernije i obogaćene finom gitarskom laid-back atmosferom, te su vrlo radiofonične i prepune erotike i senzibiliteta koji isijava iz Majinog vokala. Glazba im je puna emocija i strasti, te bi se sasvim lako moglo dogoditi da popune onu prazninu koja je nastala utrnućem Jinxa i ne pretjeranom aktivnošću Bastardza. Također njeguju i plesnije kompozicije, pa je za očekivati da će kroz izvjesno vrijeme doći do publike koja konzumira izvođače poput primjerice Gotan Project, Stinga, Sade, Yammat... Također je interesantno da su svega 2 mjeseca nakon osnivanja nastupili u emisiji HTV-a "Dobro jutro Hrvatska" što dovoljno govori o njihovom kreativnom i komercijalnom potencijalu. Za pretpostaviti je po predstavljenom sessionu da će im podršku vrlo brzo priuštiti klubovi poput Aquariusa, Tvornice, te vrlo lako moguće i KSET.
Potom je na stage ponovno izašla voditeljica Ivana i proglasila konačne pobjednike HGF-a - MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS koji su po mišljenju stručnog žirija dobili najveće ocjene. Šteta je što sastava večeras nije bilo ovdje da odsviraju barem jednu kompoziciju pred sada već vrlo krcatim auditorijem na ovom odlično organiziranom open-airu.Umjesto toga, na pozornicu izlazi lokalni sastav NEZBIT koji je u stvari band Goran Vrgoča, organizatora cijele manifestacije, te slijedi vrlo dobar punk-rock koncert sastavljen isključivo od obrada poznatih rock skladbi. U repertoaru imaju podosta skladbi Ramonesa, a između ostalog odsvirali su i brze punk-rock verzije "In between days" (The Cure), "Have you ever seen the rain" (C.C.Revival) i zanimljiv cover "Ona se budi" (Šarlo akrobata).

U poprilično uzavreloj atmosferi koju su prouzrokovali Nezbit sa svojim best of repertoarom, oko 2 h izjutra izlazi ZADRUGA koja je bez sumnje ovdje pravi zvjezdani rock sastav koji ima gotovo kultno sljedbeništvo. Ne treba niti spominjati da gotovo sva prisutna publika zna apsolutno sve njihove skladbe, te zajedno s njima pjeva sve tekstove. Čak je i sam Krešimir Končevski (vokal) djelomično uletio u duh raspjevane publike i prihvatio ponuđeni demižon vina, te nategnuo iz njega unatoč nedavnoj izjavi da se "ostavil pijače". Njihov dobro znan repertoar bio je sastavljen od poznatih naslova poput "Zagorski Tarzan", "Ja živim vu malome selu", "Tan du gej", "Krava mi je v detelinu vušla", "Nebo i zemlja", a svoju ekstazu svi prisutni su doživjeli uzvikivavši refren skladbe "Dva put po dva". Ono što su primjerice Gustafi u Istri, Gego i Picigin Band u Dalmaciji, Cinkuši u Podravini, to je Zadruga isto u Zagorju. Kultni i popularni, ovo je bio najbolji mogući način za zatvaranje ovogodišnjeg 10. jubilarnog HGF-a koji je na koncu ipak uspio okupiti zavidnu količinu publike i stvoriti odličnu scensko-glazbenu atmosferu. Organizatorima (Vrgoču i Bixiju, te vlasniku objekta Mirku) još jednom svaka čast na uloženom trudu i finalnom rezultatu jer se ukazalo niz vrlo kvalitetnih i perspektivnih novih imena koja će, ako bude sreće, jednog dana značiti nešto u okvirima hrvatske glazbene scene. Prostor održavanja HGF-a je odlično lociran pored jezera i za buduće organizacije ovog festivala valja očekivati dodatne sadržaje i nadajmo se još veći broj posjetitelja. Zvuk odličan tijekom sve tri večeri, izbor izvođača vrlo dobar, organizacija više nego odlična, a da smo onu nesretnu utakmicu sa Australijom dobili, mogla je biti urnebesna fešta. I naravno, neka je sa srećom Minimum System Requirementsu, a i svim ostalim sudionicima.

horvi // 27/06/2006

> vidi sve fotke // see all photos