Čini se da će 2010. biti godina metala. Paradise lost, Metallica, Megadeth, Therion, folk metal festival u Močvari, sve velika imena. Noćas su nastupili Omega lithium, Samael i Paradise lost kao glavne zvijezde. Pa počnimo od početka sa domaćim snagama.
Omega lithium su izašli na pozornicu oko 20.30 i odmah počeli žestoko. Radi se o modernom bendu sa ženskim vokalom. Sviraju malo mekši industrial metal sa raznim klavijaturskim i inim efektima. Podsjećaju na Sireniu i ranu Tristaniu pogotovo zbog kombinacije ženskog i muškog vokala, a raznih promjena ritma unutar pjesme. Vidi se da bend ima iskustva na pozornicama jer ih ne krasi ona trema i povučenost koja je obično prisutna kod početnika. Posebno mi se svidio scenski nastup basista koji se ponaša i izgleda kao Gene Simmons. Plavokosa pjevačica i gitarist su očito siva eminencija benda i dobro se nadopunjuju na pozornici pogotovo pjevačica čije su vokalne sposobnosti točno onakve kakve trebaju biti, jake, a opet ženstvene bez egotripova ili potrebe za dokazivanjem. Postigli su ono što rijetka predgrupa može, pokrenuli su publiku. Pjesme su im dobro napisane, nema onih amaterskih pogrešaka i da kod nas postoji neki kanali kojima bi perspetkivan metal bend mogao biti uspješan, oni bi to sigurno to bili, ali ovako svoju sreću moraju tražiti vani što su oni i napravili s obzirom da imaju objavljen album za stranu izdavačku kuću. Uglavnom mene su osvojili i nadam se da će se ono 'vidimo se uskoro' zaista i ostvariti.
Nakon polusatnog nastupa OL, na scenu izlaze
Samael. O njima ne znam skoro ništa. Svojedobno sam poslušao njihov album Passage (1996) gdje su dosta zvučali kao Tiamat. Sada nisu zvučali tako. Zvučali su kao više-manje konzervativan industrial metal. Nekako mi nisu baš pasali kao predgrupa Paradise lostu-u (više bi odgovarali Rammsteinu). Pošto nisam obožavatelj takvog izričaja, poslušao sam par stvari, a ostatak njihovog čekićanja popratio iz lobby-ja. Nakon završetka nastupa skupila se kritična masa ljudi. Klub nije bio sasvim pun (ostalo je još mjesta u kutovima i na 'balkonu').
Poslije pola sata pimplanja na pozornici izlaze
Paradise lost na sveopće oduševljenje. Došli su u ponešto izmijenjenom sastavu pošto Gregory Mackintosh nije mogao prisustvovati na dijelu turneje zbog bolesti (zbog čega je i došlo do odgode). Kao zamjena je uskočio Milton 'Milly' Evans, dugogodišnji tehničar za gitare i klavijaturist Terrorvisiona. To je bila prilika da se vidi kako PL funkcionira bez glavnog 'moderatora'. Na sreću, funkcionira odlično. Počeli su sa pjesmom sa novog albuma koja je na neki način bila žrtvovana jer je toncu poslužila da namjesti zvuk pa skoro ništa nije razaznavalo. Nakon toga je sve sjelo na svoje mjesto. Moram reći da je ovo prvi put da je Boogaloo imao savršeno ozvučenje, svaki instrument se čuo kako se trebao i kad se trebao čuti. Poučen pozitivnim iskustvom sa njihovog live albuma 'Anatomy of melancholy' očekivao sam savršeno uigran i odsviran nastup. To sam i dobio. Odlučili su se za best off set listu i nisu nas puno gnjavili sa novim albumom makar je i on bio dobro prihvaćen. Uzorak je bio 2-3 stare pjesme, jedna nova. Moram pohvaliti publiku koja je bila savršena. Točno je znala kada biti glasna, a kada tiha i bilo je puno zborskog pjevanja, pogotovo na starije stvari: 'Erased', 'As I die', 'The enemy', 'Eternal', 'No celebration', 'One second'... Bilo je i nekih pjesama koje nisu baš često svirali: 'L'enchantment', 'Pity the sadness' koje su možda i najviše pokrenule publiku, jedino mi nije jasno zašto nisu odsvirali 'Embers fire' s obzirom da ju sviraju na svakoj turneji otkad su je napisali. Pjevač Nick Holmes je kod svake najave ubacio neku sarkastičnu primjedbu ili anegdotu ('a sada pjesma koju nismo svirali od...noćas'; 'Happy new year!' (prije 'No celebration'); 'napokon smo vas uspijeli pokrenuti' (prije predzadnje pjesme)). Oni su valjda jedini, uz Type O Negative, metal bend koji ima takav samoironični smisao za humor. Naravno vratili su se na bis na kojem su odsvirali 'Last time' i 'Say just words' i tad sam dobio dojam da je publika tek spremna na početak, a ne na kraj. Dobro, činjenica je da je nastup bio možda malo prekratak (nategnutih sat i pol skupa sa bisom), ali šta je tu je. Nadajmo se samo da za ponovno druženje neće trebati 5 godina. Na kraju svega pohvalio bih merch štand na kojem se moglo naći gotovo sve od nakita, majci, novčanika, albuma i to od sva tri benda po zaista pristupačnim cijenama.
Rezime svega bi bio: Omega lithium-izvrsno, Samael-tko voli nek izvoli, Paradise lost-dobro prema očekivanjima.
tomislav // 16/02/2010