home > mjuzik > Mess

kontakt | search |

LIARS: Mess (Mute Records, 2014)

Kreativni hirovi Angusa Andrewa, Aaron Hemphilla i Julian Grossa su zaista nepredvidljivi. Taman kad im je donekle krenulo u karijeri s dva posljednja albuma "Sisterworld" (2010) i "WIXIW" (2012) s kojima su se konačno dočepali i oficijelnih ljestvica u UK i USA (posljednji je dosegao USA no.192), čovjek bi pomislio da su pronašli formulu za osvajanje šire publike kojom će nastaviti dalje intenzivno učvršćujući svoju poziciju sve bolje prihvaćenih, sada već nekad indie-rock, a danas electro-pop čudaka.



Ali ne. Gitare i kompletan set bubnjeva posve su zamijenili synthovima, ritam mašinama i programima, više nemaju niti jedan analogni instrument, te su prvo iznenadili rasplesanim singlom "Mess on a mission" u brzom, gotovo EBM/d'n'b tempu koji je samo naizgled zavaravao remiksima Silent Servanta, SFV Acid, Black Bananas, Jennifer Hereme i Nest Of Teens da je riječ o kratkotrajnom dance izletu kakav se djelomično nazirao na prethodnom albumu. Međutim, kao što je već rečeno, album je kompletno elektronski i teško da bi slabije upućeni slušatelj mogao išta povezati kako se ovdje radi o onim nekadašnjim apstraktistima koji su radili pozamašne izlaske iz indie-rocka u eksperimente, de-kompozicijske vragolije, noise i još koješta.

Enivej, gotovo kompletan materijal je plesan, neke pjesme su čak vokodirane, a Andrewov vokal je osim robota potenciran i snažnim izričajem na granicama punk/EBM frontmena. Doduše, nema tu krikova, ali je veoma odriješit s ponovno neuobičajenim lirskim sintaksama o drskim odnosima između ljudi, svirepoj brutalnosti, seksističkim prigovorima, škripanjima kreveta, ženskim gaćicama i općenito gledajući, natopljen je ljubomorom i morbidnim gušenjima ljubavnih nagona na iskrivljeno-devijantnim temeljima. Prilično bolesno poput filmova Lars Von Triera. Osobito drugi dio albuma sa živčanim pjesmama "Darkslide" (eksperimentalni glitch-Detroit techno instrumental), Suicide-Normal manirom skladbe "Boyzone", rasplesanom "Dress walker" ili 9-minutnom umjerenom ritmu bolesno pozicionirane "Perpetual village" ('jedem samo ono što ubijem').



Prvi dio s uvodnom, rasplesanom i vokodiranom "Mask maker" zavarati će da ste ubacili neki rani Daft Punk u cd-player, cirka "Homework" album, a djelomice i naredna "Vox tuned D.E.D." mada mračniji Andrewov bariton zazvuči na Phil Oakeya i The Human League s referencama elektronskog Gary Numana. Već samo ove prve dvije stvari začuđuju minimalističkim pop/dance obrascima posve netipičnim za lažljivce, te naravno, da ih potpisuju Madonna ili Lady Ga Ga, bezrezervno bi postali veliki hitovi. Ali kako album dalje odmiče, nema ama baš ništa od onih njihovih aranžmanskih 'svinjarija' s kojima su zadavali muku i kritici i fanovima: "I'm no gold" bi recimo odgovarao ozbiljnijim Hot Chip i nekim starim bljeskovima Soft Cell, u "Pro anti anti" se bave blažim oblicima EBM-a na vrlo strastven način izmješan s raveom i tranceom, pa i big beatom u domeni boljih i žešćih stvari The Chemical Brothers, te je ustvari jedina pjesma na albumu koja ima značajke progressive aranžmana ipak fino kompresiranog u nabrijanu plesnu stvar, a od lagane "Can't hear well" ustvari započinju svoj morbidni serijal napada na svijest i živce. 'Em se igraju Philip Glassa učestalim minimalizmom, 'em Andrew spusti glas u prigušeno-izvitopereni šlih, 'em je u igri samo synth 'tnda-tnda-tnda-tnda-tnda', 'em nema ritam mašine, 'em tekstualno glibi po nekim bespućima ostavljajući slušatelja na razmatranje i dilemu da li je ovo samo neka vješta zafrkancija ili neki vraški sofisticirani oblik poetske metafore...

Napravili su iznenađujuće plesan, atmosferičan, pitak, ali i bizarno lijep album kojeg bi rado skandirali zajedno s ovim luđacima negdje na izoliranom mjestu gdje ljudi ne razumiju o čemu pjesme govore. Da ih primjerice čuje neki socijalni radnik i vidi vas kako gromko izvikujete 'skini mi hlače, obuj moje čarape, pomiriši moje čarape, uroni svoje lice, aaaaaaaaaa..., oh, ooooh, svjestan sam tvoje žalbe, ja sam još gori, jedem samo ono što ubijem...', napravio bi vam problem dugačak godinu dana terapije u ustanovi za duševno poremećene osobe, odjeljak perverzije. Ovaj trojac se ozbiljno šegači s neredom u ljubavnim odnosima, brakovima i emocijama istovremeno gledajući i unazad i unaprijed izabravši vrlo težak način prezentiranja emotivno-socijalnog problema s kojima se naslađuju poput sadista. Zato oprez. Iza ove sladunjave plesne muzičice vreba zvijer od 55 minuta istinske nelagode. Koja mi uistinu prija. Ne znam kako vama, ali meni se ovo jako dopada...

Naslovi: 1.Mask maker, 2.Vox tuned D.E.D., 3.I'm no gold, 4.Pro anti anti, 5.Can't hear well, 6.Mess on a mission, 7.Darkslide, 8.Boyzone, 9.Dress walker, 10.Perpetual village, 11.Left speaker blown

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 19/04/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Bullet For My Valentine

BULLET FOR MY VALENTINE: Bullet For My Valentine (2021)

| 24/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Odsihdobščina

MATEJ KRAJNC: Odsihdobščina (2021)

| 23/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: The Bridge

STING: The Bridge (2021)

| 22/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Cure Is The Fire, EP

ACIDFATHER: Cure Is The Fire, EP (2021)

| 21/11/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: 30

ADELE: 30 (2021)

| 20/11/2021 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Mess

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*