home > mjuzik > DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 4. dio

kontakt | search |

RAZNI IZVOĐAČI: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 4. dio (2017)

[  ]

DON'T GO - Dark Country (d.i.y., 2016)

I naša Marinada bi se mogla zamisliti s ovoliko ljepote u jednostavnom minimalističkom izrazu vrlo rafinirane synth-pop glazbe protkane staccato gitarom. Istina, u stilu ovog hrvatsko-austrijskog dvojca i nema nekih prevelikih tenzija koje su drugačije od tipičnih performansa Marinade, ali imaju prekrasni vokal Nine Jukić(synth, klavir) što primamljivo asocira na Elisabeth Fraser s pokojim letargičnijim akcentom Stine Nordestam, Bjork i Siouxsie, a čitava glazba s ovog kratkog EP-ija objavljenog još početkom 2016. ima naboj eklektičnog IDM-a koji je očito ostao u gabaritima onoga što su Kraftwerk, David Bowie, Talking Heads, Roxy Music, Orbital (a i Pink Floyd s druge strane nevezane uz synth-pop, ali uz ambijent i psycho) izučavali godinama i desetljećima.
[  ]

Ovaj dvojac s Alexander Forstnerom (bubnjevi, gitara, elektronika) ima jaku premoć u inovacijama i uzbudljivosti kompozicije na račun techno estetike s pritajenim načinom: njihova glazba nije techno niti čista elektronika, ali niti rock ili funk. Estetika je rafiniranog promišljanja težnje ka originalnosti u onome u čemu uživaju, a to je splet starih ostavština s novim tehnološkim dostignućima pazeći da ostanu vjerni kurentnosti što znači da nisu baš mnogo pomogli pop glazbi da se unaprijedi, ali sumnjam da im je to i osnovna namjena mada bi bilo bitno u današnje vrijeme biti što avangardniji i inovantniji, izmišljati nove strukture i načine izraza s obzirom da manje-više svi zvuče isto kojeg god faha da se prihvatite.

Ovo je jako lijepa glazba puna melankolije i emocija, topline i sadržajne erotike ispjevane na engleskom što zvuči kristalno jasno pop akcentom da je stranac dobrodošao ljubavnik kao osvježenje, ali nakon izvjesnog vremena on postaje nepoželjan, odnosno, fabula ovog kratkog EP-ija se svodi na sofisticirani etimološki manir što možda autori i nisu htjeli isporučiti, ali kako drugačije protumačiti prve 3 pjesme koje govore o strancu zbog kojeg je glavna glumica poželjela razoriti dom? Podsjeća li vas to na neke romantične hollywoodske drame u kojima se nije htio (i smio) naglasiti antagonistički ton između USA i SSSR? Pa su dovitljiviji režiseri ubacivali kojekakve gluposti ne imajući znanje o recimo Mađarima, Česima, Slovacima, Rusima, Poljacima, Bugarima, a naravno i ex-Jugoslaviji samo s ciljem obogaćivanja egzotike Hladnog rata. Danas je taj rat drugačiji, znamo kakav, puno opasniji u razvikanim europskim metropolama nego li u ex-komunističkim državama, danas više nitko ne strepi u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu da će naletjeti na bombaša samoubojicu, daleko moćniji centri su Beč, Pariz, Bruxelles, London, Skandinavija, odnosno civilizirano-bankarski Zapad Europe koji ima lovu. Mi koji nemamo ništa u takvom ekonomskom žargonu, ne moramo se brinuti za svoju budućnost, nemamo baš osobiti bonton, ali smo prepoznatljivi ostali baš upravo u tome što smo taki kaki jesmo: svoji.



Nina je pokušala sakriti svoj balkanski specifikum na način odlične pjevačice koje se apsolutno ništa ne tiče atmosfera na Balkanu, ali se debelo u pozadini osjeća ta tužna i gorka sudbina svakog pripadnika 'indie' žanra bez obzira bio on etno, dark-wave, gothic, americana, country, blues, rock orijentacije. Dakako, Nina ne odgovara za metal, punk i hardcore gdje bi bila idealna s ovakvim nježnim glasom za recimo black ili symphonic metal, pa se zato ova cijela koncepcija doima izglancanom sferom poput imenjakinje Nine Romić ili daleko drskije Zvonke Obajdin na elektronski način. Žene u rocku znaju priuštiti prave pljuske na daleko finiji način od grubijana, no Nina nije takva: ona nekoga voli i to priznaje, barem u pjesmi, voli se dramatično igrati s emocijama slušatelja nakon prve dvije, meni prilično neuvjerljive pjesme "Hey stranger" i posve laganom "Dark country" s odjecima glitcha kao da su ispale iz arsenala Norah Jones i Lane Del Ray, no ukupan dojam popravljaju preostale dvije teme "Home" i "Saturn return" u kojima se tempo malčice diže s funk shemom, odnosno u slučaju druge u lagane primjese oldschool synth-popa/ cold-wavea kada su bile dozvoljene gitare poput primjerice Gary Numana, Ultravox, Grauzone, The Human League ili OMD. A nije zgorega primjetiti da ta potonja pomalo zazvuči poput ležernijih pjesama Žen.

Kako god, ovaj vrlo lijep EP doživio je i svoje koncertne promocije po Austriji i Hrvatskoj nastupima u manjim klubovima, ali i na nekim festivalima. Meni osobno je šteta što tek sad čujem za njega, sasvim sigurno bi se našao na mojoj best of listi za prošlu 2016., ali ništa zato. Mogu ga staviti i na ovogodišnju, pa čuo sam ga tek ove godine…

Naslovi: 1.Stranger, 2.Dark country, 3.Home, 4.Saturn return

Ocjena (1-10): 7
Web: https://dontgo.bandcamp.com/releases
[  ]

FORGOTTEN SCREAM - Changes (d.i.y., 2017)

Melodic death metal/ metalcore četverac iz Zrenjanina nakon 7 godina rada konačno je objavio debi album. O njihovoj biografiji baš i nema mnogo podataka osim da je posljednji, novopridošli basist Miodrag Fodora svirao u podosta bendova poput Claymorean, Elsewhere Shine, Sinophia, Cвapyн ili Prototype Unleashed gdje je, zanimljivo, bio vokalist.

Kako su momci, bespredmetno je reći, vrsni iskusnjaci, nisu nimalo štedili na duljini: album iznosi skoro 50 minuta, izgleda da imaju problema s bubnjarima pa su umjesto živih bubnjeva koristili programirane ritmove s kojima se vrlo dobro snalaze i uopće im ne kvare kompletnu sliku. Podebljani su triggeri i blastbeatovi, sve okey funkcionira na pripadajućoj infrastrukturi, a koliko mi se čini u nekim pjesmama izgleda da ipak imaju i živog bubnjara. Hm, možda i griješim. Najvažniji element - gitare Julijan Vojina i Antal Kovača vrše sve ono što se od ovakvog kombinatornog žanra i očekuje: cvile, reže, zavijaju, pjevaju, riffiodno se nadmeću, imaju brojne solaže, 'catchy' dionice, ma sve tu štima, ali najslabija točka im je vokal Nebojiše Grujića koji dođe otprilike preslatkast bez potrebitog growla kojeg pokušava insinuirati. Ne da ima dionica u kojima mu vokal 'puca', ali nije dovoljno uvjerljiv, no možda je to baš i prepoznatljiva osobina poput promuklog i nerazvijenog, nažalost pokojnog Chestera Benningtona koji je takvim postao neprepoznatljiv na posljednjem albumu "One More Light". Ne bih se htio kladiti, no moguće da na sljedećem radu poboljša glasovne performanse jer ovdje ispada da mu je najbolja rola u laganijoj "Save me" koja je pojačana klavirom i ukoričena hard-rock baladičnošću, a njegov vokal se ne trudi growlati, već biti 'clean'…



Pjesme su raznolike i mahom vrlo zanimljive zbog podosta kompresiranih formata koji tek samo u dva navrata dosežu 4 minute u slučaju naslovne (i ponajbolje) "Changes" što djelomice podsjeti na Morbid Angel, ali dok ne zapjeva Nebojiša, potom "Decide" i završne "Beneath demon". Uspjevaju svu moć i tehničku spretnost svirke ukalupiti u 3 minute gdje uistinu ništa ne manjka što se tiče gitarističkih specifikacija, a bome znaju i iznenaditi s nekoliko baladičnijih izleta poput akustičnog uvodnika "Empty veins" ili odlične koračnice u ritmu tanga "Intro" s klavirskim dionicama i sintetičkim orkestracijama. Najbolje sviračke korespodencije gitaristi pružaju u osebujnim riffovima s kojima im započinju pjesme poput "Dies Irae", "Anger of the Gods", "Chained in fear" koje su ustvari i najupečatljiviji djelovi kompozicija na koje filaju poprilično 'sweety' dionice, ali takav im je koncept melodioznosti od koje ne odustaju. Ha, pa zato i jeste pjesma nazvana po bendu "Forgotten scream" i najslađa u tim melodičnim nadmetanjima s pomalo i hip-hop vokaliziranjima. Istina, nije to onaj stari In Flames iz 90-ih, Dark Tranquility, a pogotovo ne Carcass, njihov zvuk i stil više naginje Arch Enemy, ponekim radovima Children Of Bodom i sličnim 'slatkijim' izdancima žanra gdje sam death i nije najosnovniji prioritet, odnosno nije ekstremnija snaga, ali za naše podneblje može proći. Pogotovo jer im je ovo debi album napucan mnoštvom melodija koje su se vjerojatno stvarale godinama. Sasvim u redu za solidan prosjek. I prolaznu ocjenu na račun odličnih gitarista koji imaju veliku maštu. U Skandinaviji bi odmah bili prepoznati kao vrsni tehničari, zato im palac gore!

Naslovi: 1.Intro, 2.Changes, 3.Dies Irae, 4.Exile, 5.Forgotten scream, 6.Decide, 7.Save me, 8.Rebirth, 9.Stray away, 10.Empty veins, 11.Anger of the Gods, 12.Sacrifice, 13.Chained in fear, 14.Beneath the demon

Ocjena (1-10): 6
Web: https://forgottenscream.bandcamp.com/releases
[  ]

(krnji) ŠTAJNER BEND - Amsterdam (d.i.y., 2017)

Tako mi se lagano oteo smijeh kad sam ovaj materijal slušao vozeći se biciklom na posao kao da u mp3 playeru imam neku staru otkačenu verziju Sedmorice Mladih ili Rokera s Moravu. Oni su znali navući osmijeh na lice nasmijavajući svojim gegovima široku publiku s kurentnim nepodobštinama nevino se cerekajući priglupom malograđanstvu SFRJ koje je težilo markama 'zapada' sjedeći pored kredenaca blago modro-plave boje navlačeći one folije preko crno-bijelih TV ekrana kako bi imali sliku 'u koloru'. No, (krnji) Štajner Bend nisu neki revijalni pop zabavljači, već rockeri iz Zagreba koji već dulje vrijeme rade kao dvojac, a ustvari su trojac. Mistični Štajner se navodi kao emigracija, čini mi se imaginaran lik (terapija je već nekoliko puta pisala o njima), kako god, nema veze, furka im je vrlo uspjela jer su u bendu samo Sivonja i Stanko (odlična i upečatljiva imena, mora se priznati). Obojica sviraju i bubnjeve i gitaru, nemaju bas, ali tko za to mari kad nisu ozbiljnaci poput The White Stripes, a niti svi oni koji su slijedili te minimalistički ofucane principe kak'ti nekakve velike, produhovljene alternativne rokačine iz prošle decenije. Samo u Zagrebu i okolici svojevremeno je bilo najmanje dvadesetak duet bendova s gitarom i bubnjevima, a jedini koji su u tome uspjeli na širem planu su Gatuzo.

(krnji) Štajner Bend se uopće ne trudi isfuravati isfurano, već gurati provjereno: ismijavati sami sebe u svrhu zabave. Raditi bedastoću na zabavan način s pretencioznom poantom koja ustvari i odgovara istini: oni jesu u tome što rade najbolji bend kao što su jako davno prije pojave Rajka Dujmića Novi Fosili bili najzabavniji rock bend svirajući "Kad Milivoj zasvira rokenrol" ranih 70-ih, odnosno nevino aludirajući na psihološko-zabavni trenutak s visokim koeficijentom pronicljivosti. Da pojasnim: ova čista lo-fi snimka od samo 13 nepunih minuta u rangu najobičnijeg demo materijala kakvog su svi bendovi nekoć snimali na audio-kasete i slali ih naokolo u nadi da će ih netko zapaziti je nevjerojatno atraktivan materijal do stupidnosti šašavoće u kojoj racionalno poimanje nema nikakve svrhe. Zabava koju ovaj dvojac pravi na račun starozavjetnih riffova r'n'r-a od Led Zeppelin i The Sonics do The Strokes, rock, blues, punk i indie/ alter klasika je bez premca: to im ne ide baš najbolje od ruke, ali vrlo dobro funkcionira kao samoživa zajebancija koja me podsjetila na The Jon Spencer Blues Explosion i Schizoid Wiklers (Porno Stars, hahaha), ako ih se danas više itko uopće sjeća. Odnosno, pucaju na komiku i šegačinu sebe samih gdje r'n'r ustvari i najviše dobiva na zabavnoj razini jer im se u svim tekstovima pojavljuju stihovi samohvale koja je, naravno, cinička, ali daleko od Kojine šege 'nije dobro Bijelo Dugme, nije dobra Katarina'. Oni sami znaju, uostalom kao što im to i naslovi pjesama govore, nisu niti najbolji bend, niti će to ikada biti, niti su ih The Sonics plagirali, a ponajmanje da ih je Radman (bivši direktor HTV-a) zvao na TV. Ili da su avangarda kao što je to Koja jako dobro znao da je itekakva preteča novog doba, uostalom, zato je i opstao.



Sve su ovo zajebancije nastale vjerojatno nakon dobrih pijanki poput onog sessiona R.E.M.-ovaca s Warren Zevonom na albumu Hindu - "Love Gods" iz daleke 1990., a i nekih albuma koje su tadašnji američki underground rockeri napravili s R.L.Burnsideom. Nije to daleko od tih provjerenih obrazaca s jednostavnim tekstovima koje ne treba analizirati. U svima njima je (krnji) Štajner Bend najebao kao sivonja u rokenrolu koji svira džabe samo da se za njega čuje, pa možda bude nešto. Za sada, na ovome prvome izdanju ta zafrkancija im je sasvim okey, međutim što dalje s obzirom da ovih 6 pjesama nemaju nikakvu drugu karakteristiku i namjenu osim čiste zabave koja se i ne mora shvatiti opozicijom rocka? Da budem na čisto, ovako niti Biciklić ne bi svirali trijezni, previše je ovo 'ušminkano' odsvirano i nema baš mnogo snage, pogotovo na vokalima izuzev dok ne izvikuju 'Štajner Bend - najbolji bend'. A to je premalo čak i da Elvis Presley urla 'Elvis is king'. Presmješno, ali jako zabavno poput Jure Stublića iz prve epohe Filma prije nego što je "Zamisli život u ritmu muzike za ples" postao jugoslavenski hit, odnosno, fali im 'ono nešto' sa čime bi se auditorij mogao poistovjetiti i pronaći u tome osim njihovog namjernog, vrlo prijatnog egocentrizma. Ovo dođe tek kao jedno desteto im izdanje kad su napunili i Route 66, Spunk, KSET, mali i veliki pogon Močvare i Tvornice po nekoliko puta, te postali već jako popularni pa mogu raditi što god hoće. A tad više to neće raditi nego će se pretvoriti u nešto sasvim drugo. Mislim da im je ovaj prvi korak pretenciozan i bahat, ali vrlo duhovit i sažet. Jasno daju do znanja što hoće (podršku publike 'Štajner bend je najbolji bend') i treba ih cjeniti zbog toga makar i izgorjeli u zanosu svirke ispred šačice pijanih šankera i par junkoza koji čekaju "Waiting for my man" što nikako da dođe. Pričekajmo. Možda i nešto bude. Amsterdam je daleko…

Naslovi: 1.ŠB - najbolji bend, 2.Brzina sviranja ŠB-a, 3.Sonicsi plagiraju ŠB, 4.Radman vs. ŠB, 5.Krnja proba ŠB-a, 6.Apolitičan ŠB

Ocjena (1-10): 5
Web: https://stajnerbend.bandcamp.com/
[  ]

THE RALPH - Enter Escape (d.i.y., 2017)

Neočekivano iznenađujuće moderan album zagrebačkog benda koji djeluje već 5 godina, a inače je vrlo malo koncertno aktivan, te k tome baš u ovom trenutku kada je pisana ova recenzija desio im se (ne)očekivani krah: ostali su bez sjajnog frontmena Dine Jelusića koji je momentalno u potrazi za adekvatnom karijerom i basiste Jovana Koste Vučetića (a.k.a. Jay Kay) što se odselio poput mnogih s naših teritorija u Irsku. Nisam najsigurniji da li su uspjeli obaviti zagrebačku koncertnu promociju ovog albuma (izašao je još u veljači 2017.), ako nisu, velika šteta. A ako jesu, onda meni na teret da ih nisam ukapirao u datom trenutku…

Nego, Vučetić je zajedno s gitaristom Mariom Tomaškovićem također član onog dobro znanog benda Subscale, pa su sada činjenice puno jasnije, konkretnije rečeno zapetljanije jer je neizvjesna sudbina oba benda s obzirom da je njegov bas davao moćan gruv. No, jasnije su za samo upoznavanje s The Ralph da su stilski najmoderniji metal, shodan nastavak onoga što radi Subscale, samo su ovdje osnovni gabariti znatno ublaženiji i okrenuti ka pop strukturi u metalu. Linije su finije i ležernije, a teme baladičnije što sveskupa nosi jednu nespecifičnu 'pop' strukturu u sklopu metala zahvaljujući i ambijentalno raskošnoj laid-back pozadini koja asocira na klavijature i synthove, no u principu su kao i kod Subscale djelo vještog samplinga kojeg uz Tomaškovića obavlja i drugi gitarist Andreas Šala.



Sve to odmah otprve iskače u uvodnoj pjesmi "End of everything" s mnogo djent trzaja i elektronike, eruptivnih gitara i ukusno raspoređenih bubnjarskih triggera, a tu je poput svake pjesme na albumu i pravilna korespodencija melodija s math elementima. Za "Next in line" je snimljen video; sasvim opravdano jer se ova pjesma izdvaja po hitoidnosti kao primjerice "Midlife crisis" na "Angel Dust" albumu Faith No More. Kad primjerice ne bi bilo triggera, ovo bi komotno bio ubod i za bendove tipa U2, a osim toga okončava u fade-outu. Valja izdvojiti naslovnu "Enter escape" sa psihodeličnim trance 'up & down' elanom kakvog su imali Enter Shikari, no ako ste slušali najnoviji album, Roughton Rou Reynolds i kompanija su napustili takve ideale i otišli u pop, a pravo iznenađenje albuma je "Means end" u kojoj se pojavljuje stari frontmen Subscale - Karlo Horvat sa svojim uvjerljivo čvrstim i moćnim vokalom koji posve zasjenjuje Dinu svojim growlovima, no Dino ima opet jednu sasvim drugačiju, senzibilniju osobinu koja, na svu sreću nije plačipičkasto-gnjecave tendencije poput one gomile američko-australskih metalcore bendova na čijem čelu ubjedljivo stoji onaj sladunjavi Kellin Quinn i Sleeping With Sirens. Uglavnom, ovdje je sve vrsno dobro posloženo da zadovolji kriterije modernog zvuka koji put skrenuvši u natruhe nu-metala, ali ništa zato. Ima mnogo rada na tipkovinicama, staccato linija, groove šusa, natruha mnogih danas aktualnih i atraktivnih bendova (Asking Alexandria, Tesseract, Meshuggah, Bury Tomorrow, We Came As Romans…), a osobitost pruža najdulja tema "Delimiter" od 7 minuta s progressive razvojem kompozicije. Drugo veliko iznenađenje dolazi pred sam konac albuma koje počinje laganim ambijentalnim instrumentalom "Years away" koji se može pronaći na djelima od dark-wave/ gothic, post-rock sve do thrash/ black/ death autora; univerzalan je i lukavim procesom ne služi kao 'intro' ili 'outro', već kao uvodnik u tri zadnje teme - najjaču "Reflux" koja graniči i s metalcoreom (a ima i hip-hop dionicu), najsenzibilniju, iznenađujuće akustičnu "Untouchable" s gostujućim vokalom Aleksandre Đelmaš koja posve odudara svojim pastoralno-elegičnim ugođajem poput "Changes" Black Sabbath (a ima i sintetičkih orkestracija), te završnu funk-iranu hip-hop psihodeliju "D.I.G." kakvu su na "The Real Thing" znali isporučiti Faith No More.

Trud i kreativna inspiracija vidljiva je i s Marsa. Tomašković se ovdje, koliko mi se čini ispoljio do srži potenciravši onaj senzualniji dio metala ne zadiravši u sve veću bižuternu kvalitetu isporuke koja je u zadnje 2-3 godine sve češća. Ovdje ima dovoljno i snage i energije i konkretno sročenih pjesama na koje se može odvaliti i đuska i headbanging i moshpit, a groove element im stoji kao osnovica. Moderno da modernije ne može biti. Odlično. Uz ovakav bend i album, ponosno je reći da si Hrvat.

Naslovi: 1.End of everything, 2.Next in line, 3.Enter escape, 4.Means end, 5.Detached, 6.Delimiter, 7.Years away, 8.Reflux, 9.Untouchable, 10.D.I.G.

Ocjena (1-10): 9
Web: https://theralph.bandcamp.com/

Diskografija:
Fragments, EP (2012)
Delimiter (2014)
Means End (feat.Karlo Horvat), singl (2016)
Enter Escape (2017)
[  ]

SHIN - Metamorphosis (d.i.y., 2016)

Premda je ovaj mini album/ EP, kako god, objavljen još 2016., a ja mulac sam ga skinuo još u vrijeme lanjskih godišnjih odmora kad sam bio na moru, ostao mi je pohranjen na USB-u kojeg od tada i nisam previše koristio sve dok bend nisam vidio uživo na InMusic-u 2017. gdje su me opaprčili do daske nastupivši na Hidden Stageu pred stotinjak ljudi u popodnevnim satima.



Ta energija i silina kojom su se obrušili tijekom svojih pola sata svirke doslovce je pomela sve one hipsterske bendove zajedno s mega zvijezdama o kojima se ionako raspredaju grandiozne priče u hvalospjevima kao da su tko zna kakvi veeeelikiii umjetnici. Shin nisu, pa zato ih nitko od medija nije niti popratio kao niti većinu izvođača Hidden Stagea koji godinama predstavlja ponajbolje kreativce. Elem, ovo je zagrebačka petorka koja se od prvog albuma "Running Sick" iz 2014. ponešto izmjenila u ritam sekciji (otišli su Vesela i Kenny, a pridošli bubnjar Matija i basist Šuker), no ono najvažnije, gitare (Sole i Filip), te frenetični ženski vokal (Tea) daju stimulaciju za uskrsnuće. Posebice Tea za koju na prvu loptu nikad ne bi ste rekli kada je čujete bez vizije da za mikrofonom stoji žena. Ona spada u onu vrištavu kategoriju ženskih grla poput Otep Shamaye i Melanie Mongeon (Fuck The Facts) u nešto čisćim gabaritima; koliko se Melanie teško može u svoj onoj ciktavoj soprano deračini razaznati što to točno izvikuje, toliko se Tea sasvim dostatno razabire u vrlo ljutim, bijesnim i direktnim stihovima (na engleskom) protkanih angažiranim stavom o ovome klatežu koji kroji svijet. Pjesme "Reining the beast", apokaliptična "Morningstar", te centralna "Empty canvases" zbore o društvenoj bolesti koja se uvukla duboko u pore zadobivajući metamorfoze. Zgodan stih je baš u potonjoj 'što ako jednog dana… vaši imaginarni pejzaži nisu na slici?', dok je "Dark vision" neoptimistička s mnogo metaforičkih asocijacija, no zato su posljednje dvije nabijene prgavim ljubavnim emocijama: "Prvi u svemu" je čak odvrištana i na hrvatskom, te pomalo vuče na Oi!.
[ Shin, 21.VI 2017., InMusic ]

Shin, 21.VI 2017., InMusic   © Horvi

Lirski stav je besprijekoran, a glazba shodno tome nabijena kalorijama hardcore-punka u melodičnim opsezima s muškim back vokalima korespondirajući balans od dostatno brzih tempova do onih umjerenih u vrlo britkoj, spomenutoj temi "Morningstar" gdje kompleksno udaraju s obje strane. Gitare raspredaju atmosferičnost i na svu sreću nisu samo u suhoparnoj riffičnosti; osjećaju se natruhe bendova poput At The Drive-In, Fugazi, Drive Like Jehu i Converge što danas svakako nije onakva revolucija kao prije dvadesetak godina, no činjenica jeste da Shin upravo s kompleksnijim pristupom grade svoj unikatni stil ne akcentirajući prvenstveno pogo i šutku kao opsesiju bez koje se ne može. Može se, itekako napraviti uzbudljiv križanac kada se umije i kada gitaristi imaju talent kojim izlaze iz opsega onih kalupa i šablona s kakvima su pretrpani (naši) linearni punk bendovi. Možda je u tome i nesreća ovog odličnog benda što nije striktno pozicioniran u jednom fahu; nije punkerski jednostavan, voli koristiti transžanrovske elemente s kojima pokazuje volju za razvitak. Naša punk publika baš ne ferma takve bendove, ali Shin se s time očito niti ne opterećuje. Inteligentije su im postavljeni gabariti koje će kad-tad prepoznati ciljani auditorij. Samo da im se ukaže šansa nastupiti kao predgrupa nekim sličnim svjetskim vedetama…

Naslovi: 1.Reining the beast, 2.Dark visions, 3.Morningstar, 4.Empty canvases, 5.April 19, 6.Prvi u svemu

Ocjena (1-10): 8
Web: https://shinhardcore.bandcamp.com/

Diskografija:
Running Sick (2014)
Metamorphosis (2016)
[  ]

SLEEP LOAN SHARKS - Love Kills, singl (d.i.y., 2017)

Oho-ho! Ovo se zove iznenađenje! Ako ne godine, onda barem drugog polugodišta 2017. jer je ovdje riječ o najfriškijem projektu Lane Popsimonove o kojoj ne trebam posebno govoriti. Svatko bi se odmah okladio da je ponovno neki zvrkasti EBM/dark/gothic u igri, ali ma kakvi. Ni slučajno. Jebate, ovo je, teško za povjerovati - urnebesni punk s noise-rock potkom u analogno-elektronskoj izvedbi. Lana je na vokalu i synthu, a druga karika je stanoviti Ozii Oi na basu (i vokalu) kojeg razara punkerskom agresijom momaka iz Girls Against Boys koristeći kompleksan staccato tretman 'pletenja' u rangu spetljanog funka kao što to primjerice radi Bara iz Trobecovih Krušnih Peći, a ponekad i Koja. U zvuku imaju podosta noiserskog što se producira kroz elektronske špekulacije u kojima je Lana hrvatski prvak undergrounda kao da je zanat učila od genijalaca Throbbing Gristle; ma škripa li ga i odvrće i zavrće od nemila do nedraga kao da uz sebe ima neku genetic engineering tehnologiju koju je koristio Richard H. Kirk kad je s kratkovalnih radio šumova i gomile nadosnimljenih traka sam osmišljavao zvuk brumova eksperimentirajući neobičnim potezima koji niti njemu nisu bili najjasniji, ali su bili vrlo učinkoviti i avangardni tokom 80-ih.



E, pa, ovaj dvojac to ima u sebi podjelivši ravnopravno uloge u ove dvije vrlo kratke pjesme na kojima su oboje vokalisti, Ozii Oi u prvoj "Love in Bangkok 2" koja frca rokačinom agresivnog post-punka kao da će svakog trena iskočiti The Pop Group, a Lana u d'n'b tempu "A gift" sa svojim specifično vrckavim i živahnim pop vokalom na tekst koji uopće nije tako veseo, već totalno morbidan sa završnicom '(nakon svega što si mi napravio)… plakati ćeš i umrijeti'. Ha-ha-ha!

Ma prestrašno. Istovremeno i toliko slatko i zvrkasto i zabavno i zajebantski posloženo, a s druge strane fantastično originalno i inovantno. Zadržava sve osnovne gabarite punka na novoj i produhovljenijoj bazi kuda je Johnny Lydon trebao krenuti kad je koncem 80-ih počeo petljati s elektronikom. Ne skreće u nikakve šablone stupidnosti i minornosti. Ovo je rad koji je besprijekorno avangardan i na svjetskom nivou. Sad je samo na medijima i njihovoj hrabrijoj odlučnosti da ovo izguraju tamo gdje trebaju, a kako stvari stoje, teško da će ovaj singl tek tako doprijeti u šire auditorije što je velika šteta. A kaj se mene tiče, ovo je možda još i ponajbolje kreirani domaći uradak ove sezone kojeg sam čuo. I elektronski i punkerski i noiserski i agresivan. Ima sve. Snagu, energiju, moć, zafrkanciju, zabavan kontekst, inteligentni sadržaj. Može se slušati unedogled poput legendarnih pjesama Šarlo Akrobate, Idola i Električnog Orgazma s "Paket aranžmana". Nikad ne dosadi. Ustvari, da se Sleep Loan Sharks kojim slučajem našao u tom svetom trolistu, pojeo bi ih jače nego "Nitko kao ja" ili "Maljčiki". Udarni su bend za kojeg se nadam da ovo nije samo jedini produkt na kome će ostati. Sjajno!

Naslovi: 1.Love in Bangkok 2, 2.A gift

Ocjena (1-10): 10
Web: https://sleeploansharks.bandcamp.com/releases

horvi // 21/09/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Krug

EKATARINA VELIKA: Krug (2018)

| 26/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Soundtrack to a Murder

Endless Conflict: Soundtrack to a Murder (2018)

| 24/05/2018 | johnny mcfearless |

>> opširnije


cover: Popotovanje 1992 - 2010

MATEJ KRAJNC: Popotovanje 1992 - 2010 (2017)

| 23/05/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Resistance Is Futile

MANIC STREET PREACHERS: Resistance Is Futile (2018)

| 22/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Horsepower

GREYFELL: Horsepower (2018)

| 22/05/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO/ D.I.Y. izvođači 2017., 4. dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*