Moglo bi se reći kako je ova godina, što se tiče hrvatske muzičke scene, godina kantautora. Neki "stariji" izvođači potvrdili su status, neki novi su se nametnuli, a još noviji nailaze i čine scenu još jačom i kompaktnijom, a tome je u velikom dijelu pogodovalo okupljanje istomišljenika oko "pokreta" Bistro na rubu šume, ali i manjih i većih koncertnih prostora koji su tim izvođačima širom otvorili vrata. Nisam sad nikog nabrajao da nekog slučajno ne zaboravim, no oni koji moraju tu biti, svakako će se ovdje i naći.

Nedavno je, nakon tri "Bistroa na rubu šume" koji su "dilani i snimani" po d.i.y. politici i pretežno su se orijentirali na publiku koja je sklona skidanju muzike s interneta, objavljena i ova kompilacija pod okriljem najveće naše izdavačke kuće, Croatia Records. Da je tomu tako, možemo zahvaliti pokretaču i uredniku kompilacije, Davoru Drezgi. Ne znam koliko je trajao natječaj na koji su se mogli prijaviti bendovi da izađu na ovoj kompilaciji i ne znam po kojim kriterijima su izabrani ovih 12 koji su izabrani, no izbrani su kompetentno i reprezentativno, bez ikakvih dvojbi. Koliko je jaka scena s početka priče, govori i činjenica da su oni koji su prezentirani preko "Bistroa na rubu šume" ili bi trebali tamo biti, na "Tragovima" zastupljeni u 50%. To su Olovni ples, Mika male (šteta s istom pjesmom), Zvonimir Varga, Kimiko, a pod istu kapu još spadaju i Queen of Sabe i Ante Perković.

Oni ujedno čine i prvi dio ili A stranu ploče (da je objavljena kompilacija na vinilu), a tu su se umjesto Kimika ubacili simpatični promukli cro-country-americana Nezahvalnici. Za sve nabrojane, pretpostavljam da su svi malo upućeniji u scenu čuli i da ih ne treba previše opisivati i najavljivati, samo treba napomenuti da su Mika Male i Olovni ples netom objavili nove albume, Zvornimir Varga ove godine objavio je odličan album, Queen of Sabe jedva čekamo da objavi, dok Kimiko i Ante Perković ove godine hiberniraju.

B stranu otvaraju Big Strip Gorila svojim prilično nezapaženim poprockom, dok s druge strane Droid plijene punoćom zvuka koji je mješavina čvrstog rocka i pop melodičnosti te odličnim ženskim vokalom. Orvel su zagrebački pop bend s shoegazerskim gitarama, dok Kimikov AK47 već i ptičice na grani znaju pjevati. Ketz je nekad bio pjevač grupe Demode, a sad se sam igra s kompjuterima, elektronikom i pjeva na engleskom. Simpatično. Go No Go, ostavljeni za kraj, imaju najžešću stvar, a slično kao i s AK47, njihov Tommy Boy, ne samo da je hit, nego je hitčina.

I nakon preslušavanja ove kompilacije, ne preostaje drugo nego žaliti što ostali izdavači ne pokušaju objaviti i predstaviti mlade bendove barem jednom godišnje, jer na taj način možda bi se uspjelo doći i do radio stanica, a time i do šireg auditorija od klasičnih 50-100 koliko takvi bendovi imaju, nažalost, po koncertima. Svaka čast iznimkama.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/12/2013