Inspiriran pianistom Bill Evansom i njegovim albumom "Conversation With Myself", gitarist Manuel Adnot, poznatiji kao član francuskih post-rockera April Fishes, power-jazz trojca Sidony Box i progressive metalaca Aeris (pisali smo o prvom i trećem bendu na ovim stranicama), odlučio je svoj prvi solo rad napraviti kroz čistu akustičnu gitaru meditirajući sam sa sobom. Na sat vremena prezentiranog materijala instrumentalima s vrlo kratkim tajmingom (u prosjeku uglavnom oko 2 i pol minute) paradira relativno nepoznatim terenom istraživajući bezbroj mogućnosti staccato tehnike često pristupajući nedogmatski, bez nesuvislosti i nedosljednosti izbjegavajući fraziranja i repeticije, ali ipak upadajući u nejasnoće kao da niti sam nije znao što točno želi i kako se točno želi izraziti. Baš u tome i jest poanta: ono što radi u navedenim bendovima ima svoju 'ekipnu' težinu bilo ona post-rock, jazz ili metal orijentacije, dok je ovdje situacija drugačija.



Nekoliko uvodnih brojeva stvara konfuziju, ali tek od šeste-sedme kompozicije počinje stvarati vrlo lijepe minijature koje izlaze iz formata etida za prste da bi se u jednoj od najljepših "Enez Groe" odvažio u pravi pravcati klasicizam spajajući post-modernu i pop kulturu. Info-press kaže da su sve kompozicije (ima ih 15) našle svoje inspiracije mjestima gdje su snimane pa se tako u nekima čuje pucketanje vatre iz kamina ili neke peći, u nekima se čuje meškoljenje na stolici, premještanje s noge na nogu, neke su nadosnimljene s još jednom akustičarskom linijom, a najdulja "Eau Claire" što iznosi čak 18 minuta pokazuje specifičnu vrsnost gitarističke tehnike prelamajući minimalističke gradacije, namjerne 'felere' iskrzanog trzanja i rada prstiju sukobljavajući oktave s akordima i povremenim greškama koje, iskreno, vrlo lijepo pristaju pokazivajući ambijentalni dekor putovanja meditativnim sferama sasvim neočekivano uključivši i harmonije syntha na otprilike osmoj minuti koje dočaravaju sasvim poseban atmosferični levitacijski segment koji do tada na albumu nije bio prisutan. Te harmonije popraćene su i staccatima pretvarajući se u ambijentalni šmek Sylvianovih albuma, tako da je ovaj gitarist iskazao sebe i na jednom sasvim drugačijem terenu na kome do sada i nije bio prisutan, barem ne u onom bendovskom aspektu. Manuel Adnot se pokazao vrsnim znalcem, tehničarem i skladateljem koji ne preferira retrospekciju, ali pokazuje i neminovne boljke da sam upada u vlastite klopke samodopadnosti kratkim etidama od kojih nitko baš i neće imati neki poseban užitak izuzev ako se ne tretira kao background za ugodnu razbibrigu kad se potjera mozak na pašu i ostavi volji na miru da tone lagano u snivanje baš kao što i prikazuje omot. Na svu sreću, takvih kompozicija i nema mnogo tako da se kompletan album može protegnuti u ugodno lijenčarenje s pozicijom 'repeat'. U nedogled.

Naslovi: 1.Erell, 2.Cosmos, 3.Flugio, 4.Tous portant prenaient part au songe, 5.La voie lactee, dans une sorte de rugissement formidable, 6.Orenda, 7.Steredenn, 8.Formin, 9.Tiu busund augu, 10.Enez groe, 11.Feu Clair, 12.Ce que je sais de Geneviève, 13.Mabusii Honoo I, 14.Eau Claire, 15.Mabusii Honoo II

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/03/2018