Paul Weller je ove godine navršio šezdeset godina, pa kako i priliči čovjeku u tim godinama, "True Meanings" upravo zvuči kao da ga je radio jedan šezdesetogodišnjak. To nikako nije ništa loše, samo je album polagan i smiren i nimalo ne odaje dojam, da ga je snimio čovjek koji je prije četrdeset godina snimio In the City ili samo prije par godina The Attic.
Iako je na prethodnicima imao barem određeni dio bržih i žeših pjesama, pogotovo na "Sonic Kicks", ovdje se potpuno "ogolio" i u pretežno akustičnom ugođaju koji je povremeno ukrašen izvrsnim orkestracijama, odsvirao ovih četrnaest pjesama.
Vjerojatno nije lako ući u šesto desetljeće, stoga je i dobar dio pjesama posvećen smrtnosti i odlascima, no album zbog toga ne odiše žalošću nego melankolijom što ga čini prilično slušljivim, unatoč tematici. Upravo zbog toga, među pjesmama, našla se i posveta Bowieu i to kao istoimena pjesma.
Što se tiče pjesama s naglašenim orkestracijama, upravo su one te koje daju razolikost u ovih pedesetipet minuta albuma, pa tako na početku slušamo jazzy Soul Searchers, nešto kasnije swingersku Gravity sve do bacharachovske Movin' On te May Love Travel With You, za koju će biti šteta ako se ne upotrijebi kao odjavna pjesma u nekom srcedrapateljnom filmu. Nije ta pjesma toliko jaka kao You Do Something to Me, no mogla bi ostaviti trag.
Iako mi se na prvo slušanje činio prelaganim i ne-wellerovskim, "True Meanings" me osvojio na drugo slušanje, a nadam se da to nije samo zato jer se polako približavam pedesetima.