home > mjuzik > 22 Dreams

kontakt | search |

PAUL WELLER: 22 Dreams (Island Records, 2008)

Zašto hodaš kad možeš trčati? Upravo tako se zove jedna od 21 pjesme s novog albuma Paul Wellera. 21 pjesma, a 22-gi je san, album koji zaokružuje ovaj prekrasan koloplet u trajanju od 70 minuta.

Velikan britanskog rocka, John William Weller kojem se samo može odati počast i podignuti spomenik, 25.V je zakoračio u svoju 5 životnu dekadu, a samo nekoliko dana poslije, 2.VI 2008. objavio je svoj 9. studijski album naslovljen "22 Dreams". Interesantna je ta '58 generacija njegovih vršnjaka - Michael Jackson, Madonna, Prince, Michael Hutchence (ex-Inxs)... Kad su već brojke u pitanju, s prvim new-wave/punk-mod sastavom The Jam objavio je 6 studijskih albuma od kojih je posljednji "The Gift" (1982) zasjeo na UK no.1, s narednim, ništa manje uspješnijim jazzy-pop-folk-soul The Style Council je tijekom '80-tih objavio također 6 studijskih radova pri čemu je bio jedan od prvih muzičara u povijesti koji je objavio CD (album "Cafe Bleu", 1984.), a u kasnijoj solo karijeri je sa 9 studijskih solo albuma redovito dolazio na UK top-10 od čega je triput zasjeo na UK no.1 (albumi "Stanley Road", 1995., "Illumination", 2002. i "22 Dreams", 2008.), a četiri puta je dosegnuo UK no.2. Njegovih četrdesetak solo singlova redovito je dolazilo na UK top-50, te se može pohvaliti s pet UK top-10 hitova ("The changingman", 1995., "Yo do something to me", 1995., "Peacock suit", 1996., "It's written in the stars", 2002., "From the floorboards up", 2006. i najnoviji "Have you made up your mind/ Echoes round the sun" koji je došao na UK no.7 u lipnju 2008). Ovoj brojci se pridružuju i singlovi sa The Jam ("The Eton Rifles", UK no.3, 1979., te nezaboravni "Going underground", UK no.1, 1980. i "Beat surrender" - 'c'mon boy, c'mon girl', UK no.1, 1982.) i poneki sa The Style Council (primjerice "Shout to the top", UK no.7, 1984.) koji su također dolazili do oficijelnog UK top-10. Ono što je interesantno kod ovog neiscrpnog umjetnika jest vrlo bliska paralela s mnogim britanskim izvođačima - nikada nije ostvario hit u Americi gdje nije prihvaćen, što je sudbinska veza njega i primjerice Roxy Music, Bryan Ferrya ili nekada davno popularnih ABC koji su rasturali Europu, ali su preko bare svi redom dobivali frišku figu i poluprazne dvorane. Kada se razmotre korijeni Wellerovog stvaralaštva još iz ranih punk/ new wave dana sjanog trija The Jam kada je dijelio isti prostor sa Sex Pistols, The Clash, Damned, Blondie, Talking Heads, Elvis Costellom, Joe Jacksonom, Echo & The Bunnymen, Gang Of Four, Joy Division, The Fall, The Police, Siouxsie And The Banshees, Simple Minds, The B-52's..., na prste se mogu izbrojati imena koja nisu upokojena i koja još dan danas imaju kakav-takav visoki rejting na listama popularnosti. Weller nikada nije bio sklon ponovnom revivalu svojih starih sastava za kojima je cijela Britanija sjetno žalila poput Morisseyevih The Smiths koji su u nekoliko navrata najavljivali ponovno okupljanje. Nema šta da se previše očekuje od povratka u 'mlade dane'. To se moglo uočiti prilikom povratka Deep Purple, Blondie, Pixies, a i najfriškijeg primjera The Police. Jedino ako nisi Peter Murphy i ponovno okupiš i istovremeno rasturiš Bauhaus, a za Gang Of Four koji već godinama rade taj povratnički album treba čekati još neko izvjesno vrijeme...

Wellerovom glazbenom radu se nema šta prigovarati. Ovakvu uspješnu biografiju vjerojatno niti sam on nije zamišljao kada je koncem '60-tih bio strastveni klinac koji je otkidao na The Who, Kinkse i Small Faces. Priča njegovog djetinjstva je tipična socijalno relistična idila. Otac radnik zidar na baušteli, majka čistaćica, kuća bez grijanja sa poljskim wc-om u dvorištu... Prvi band The Jam je osnovao 1973. kada je imao 14 godina i svirao je u svojoj srednjoj školi pred djevojčicama za vrijeme velikog odmora, da bi s 19 godina, 1977. potpisao ugovor sa Polydor Records za smiješnih 6.000 funti. Ostatak biografije je jedna od najuspješnijih bajki rock glazbenika koja se može zamisliti. Odavno je nadmašio svoje idole i takmace na listama popularnosti stavši uz veličine poput David Bowiea, U2, R.E.M. ili Radiohead, no Weller je i dalje ostao rock gentleman iz radničke klase kojeg slava, bogatstvo i novac nikada nisu iskvarili. Uvijek je bio jednostavan čovjek, jednostavan glazbenik i tekstopisac, te uz Peter Gabriela vlasnik jednog od najupečatljivijih rock vokala Britanije. I također se s ponosom diči svojeg radničkog staleža odakle je došao kada se tokom šminkerskih '80-tih sa gordo nazvanim The Style Council (izvršno vijeće) oštro protivio politici Margareth Tacher. Prihod od singla "Soul deep" koji je objavljen na Božić 1984. bio je namijenjen pomoći obiteljima rudara koji su u to vrijeme štrajkali, a albumom "Our Favourite Shop" (1985.) s angažiranim političkim tekstovima se priklonio ljevičarima koji su nastojali utjecati na pučanstvo da ne glasa za socijaliste (laburiste). Nakon neuspjeha s ovakvim angažmanom, Weller se ostavio političke kritike društvenih zbivanja, ali je redovito isporučivao poneku dozu pikanterije na tom nivou kroz sve svoje naredne radove. Britanska publika ga je zavoljela kao govornika mase, buntovnog Dylana koji progovara na suvremeni pop-rock način u kojem je bilo i elektronike, pa čak i house-disco hitova (primjerice "Promised land", 1988.), tako da mu niti druga prepreka nakon razlaza The Style Council početkom '90-tih ništa bitno nije utjecala na daljni razvoj solo karijere. U vremenu kada su se mnogi izvođači spotaknuli o barijeru zvanu grunge najezda iz Seattlea (Nirvana, Pearl Jam, Mudhoney, Alice In Chains, Soundgarden...), alternativna navala novog rocka (Sonic Youth, R.E.M., Henry Rollins Band, RHCP...) ili madchester-pop (Happy Mondays, The Stone Roses, The Charlatans...), poput Simple Minds, Dire Straits, ZZ Top, Whitesnake i inih izvođača koji su potpuno izgubili kompas u vlastitom stvaralaštvu, Weller je mudrom i pronicljivom logikom krenuo u vlastitu solo karijeru objavivši prvi samostalni album "Paul Weller" (1992.) za japansku etiketu Ponny Canyon. Album je skup apolitičnih pjesama pod utjecajem soula, progresivnog rocka '70-tih, folka, psihodelije i rythm'n'bluesa, te je došao na UK no. 8 što je bio više nego dovoljan dokaz da njegov rad i dalje ostaje u samom epicentru zbivanja na rock sceni premda se izolirao od svih trendovskih strujanja. Pojavom ekspanzije brit-popa, u '90-tim postaje kralj stila kojeg su prepoznale i same velike zvijezde - Blur, Oasis, Radiohead, Pulp, Suede...

Paul Weller - 22 Dreams (live on Jools)


U ovakvoj briljantnoj karijeri, stavljam novi album velikog majstora na preslušavanje. I iznenađujem se s uvodom "Light nights". Nije valjda da je napravio akustični album, dođavola? Pjesma je vrlo dobra, folk-psihodelično nabijena sa zvukovima violine (John McCusker), violončela (Andy Lewis), pratećim vokalom (Hannah Andrews) i 12-to žičanom akustičnom gitarom (Steve Cradock) i pomislio sam da je možda otišao u neku smirenu Led Zeppelin ostavštinu za mirno rock starenje. No, na sreću, prevario sam se... Već naredna "22 dreams" opovrgava bilo kakve sumnje. To je odličan brzi pub-rock kao da je proizašao iz neke pjesmarice ranih '70-tih David Bowiea pojačan strasnim gitarskim solo dionicama Barrie Cadogana i sirenama Simon Dine. Vrlo slična skladba je i "Push it along". Bowie iz perioda Ziggya, Hunky Dory, Alladin Sane i Diamond Dogs albuma. Stvarno dobro napravljeno. I tako iz pjesme u pjesmu - mnogo različitih stilova, od klasičnog brit-rocka "All I wanna do (is be with you)", soulom okupanih "Have you made up your mind", "Cold moments" i sjajne "Empty ring" s raskošnim aranžmanom (jedan od best songova 2008), preko trip-hop i eksperimentima nadahnutim instrumentalom "Song for Alice", unplugged blues-soul-kabaretom "Black river", neo-folkom inspirirane "Why walk when you can run", "One bright star" i "Sea spray" koje osim jednostavnog teksta imaju i nedvojbeno isti Wellerov vokal kao da je u igri sam Peter Gabriel, do eksperimentalnih poteza u plesnim soul komadima "A dream reprise" i "Echoes round the sun" koji zvuče kao da su proizašli iz neke acidne vreline Primal Scream iz '90-tih. Ovdje se također nalazi i nekoliko lirsko-glazbenih laganica koje se nikako ne smiju propustiti (pjesme "Lullaby fur kinder" i "Where'er ye go"). Netko bi rekao da eksperimentalni instrumental "111" nije potreban ovome albumu, ali je očito da Weller veoma dobro poznaje ambijentalnu, komornu klasičnu i eksperimentalnu scenu čim se upustio u izazov kojem ne bi odolili niti Steve Reich, Meredith Monk, Tuxedo Moon, ali najviše poveznica se može pronači s jednim i jedinim albumom projekta Dali's Car "The Waking Hour" kojeg su 1984. činili Peter Murphy iz Bauhaus i Mick Karn, jedan od najoriginalnijih fretless bas gitarista svih vremena iz banda Japan.

Tekstualno, Weller se tek na momente prisjeća tegobe sirotinje i radničke klase kroz sitne lirske prispodobe, ali se konačno oslobodio tereta rockera koji mirno stari i svu preokupaciju stvaralaštva je sagledao preko svoje osobnosti. Više mu nije potrebno da se gnjavi s time šta će tko reći o njegovim tekstovima i glazbi. Jedan moj prijatelj, strastveni zaljubljenik u Madonnu rekao je da će ona jednog dana sjesti za klavir i svirati samo za sebe. Pjesma "Invisible" vrlo usko povezuje ovu izreku. Samo na klaviru, ovaj velikan otkriva svoj identitet da radi svoj posao s ljubavlju i strašću kao i prije 20-30 godina. I smatra se 'nevidljivim' jer u rock enciklopediji ima daleko značajnijih autora od njega. Nevjerojatno za čovjeka koji je preživio teške borbe r'n'r-a, ustoličio niz žanrova i zadužio glazbenu rock povijest isto kao Neil Young, Van Morrisson, Kraftwerk, David Bowie, Nick Cave ili Bob Dylan. Veliki umjetnici su skroz jednostavni, nema tu priče o koještarijama i trivijalnim glupostima. Kako su The Rolling Stones rekli - 'to je samo r'n'r i ja ga volim', a Mark E.Smith (The Fall) je na ovogodišnjem albumu "Imperial Wax Solvement" dodao - 'imam 50 godina i volim ih'.

A da ne zaboravim... dio doprinosa ovom albumu dali su Noel Gallagher i Gem Archer (Oasis), Graham Coxon (Blur) i Steve Cradock (Ocean Colour Scene), te dvadesetak glazbenika na različitim instrumentima.

Stari majstor ne teži starim varijantama, već daje sjajan produkt svojih 5 dekada života. Neki zajedljivi analizator može ovdje tražiti pogreške i propuste, ali vrlo teško će ih pronaći.

Sjajan album velikog majstora!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 25/08/2008

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Na ulici, u prolazu

BABILONCI: Na ulici, u prolazu (2020)

| 03/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tell Me When the Party's Over

YURODIVY: Tell Me When the Party's Over (2020)

| 02/04/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Loveless Adventures

NEON LIES: Loveless Adventures (2020)

| 28/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The World That Was

TEMPLE OF VOID: The World That Was (2020)

| 23/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Sun Worship Kingdom / Narobe svet / Death Threats From Future Self

BRAINSWITCH / DEŽURNI KRIVCI / SHE LOVES PABLO: Sun Worship Kingdom / Narobe svet / Death Threats From Future Self (2020)

| 23/03/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*