Tri godine nakon "soničnih udara" Paul Weller vraća se sa "saturnovim obrascima", u kojima je objedinio sve svoje dosadašnje muzičke faze u jednu.

Tako se već na početku u White Sky referira na rane radove The Jam što je naravno upakirano u moderno ruho, dok s druge strane na pjesmi Phoenix uzima kao referencu naslijeđe njegove druge grupe The Style Council.

Ni u ostatku materijala nećete naći nešto novo, nešto što već nije rečeno ili odsvirano. Ima tu stvarno svega, od beachboysovskih balada (Going My Way), preko glamrocka (In the Car) do psihodelije (These City Streets).

Ipak, i o ovom njegovom albumu može se pričati u superlativima. Ono što fascinira je činjenica da on već četrdeset godine ostvaruje zanimanje za svojom muzikom. Neometano objavljuje albume koji dosežu određenu popularnost i kod publike i kod kritike, i ne samo da ga slušaju njegovi stari fanovi, već sa svakim novim albumom skuplja i dobiva nove fanove. U njegovom retro zvuku uvijek će se pronaći nešto što će stare fanove održati budnima, a zato su tu uvijek novi producentski čarobnjaci, ovaj puta ta čast je pripala čudacima Amorphous Androgynous, kojima se možemo zahvaliti na zvukovima koji će privući i mlade snage na slušanje.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 11/06/2015