home > kolumna > O SJENAMA - Soundtrack koji nas prati u stopu

kontakt | search |

O SJENAMA - Soundtrack koji nas prati u stopu

Odabir ovotjedog lajtmotiva ujedno je zanimljiv i izazovan zadatak kojeg sam stavio ispred sebe. Toliko izazovan i zanimljiv, koliko i sama pojava, odnosno površina o kojoj je ovdje riječ. Jer sjena bez svjetlosti ne funkcionira,ne postoji,ovisna je o svojoj svijetloj suprotnosti i posljedično nesamostalna kao dijete bez majke ili veselje bez smijeha.
Sjena je zaslužila svoj teatar ponikao u jugoistočnoj Aziji,iz nje vladaju oni koji izbjegavaju javno isticanje; ako smo bliži izvoru svjetlosti,ona je tada veća,a svatko je barem oprobao oblikovati njome neku od životinja prstima ruku na zidu sobe,igrajući se pod solidnim svjetlom.
Njoj posebno za sunčanog dana pobjeći ne možemo,lijepi nam se za noge i ne pušta nas na miru,te je takvim osobinama,ćudi i formatom zaintrigirala mnoge umjetničke aktere,pozvane dati joj prostora.

SENKE SU DRUGAČIJE - VIS Idoli (1982)

Odbrana I Poslednji Dani kao treću pjesmu na ploči ima Moja Si, zatim slijedi Senke Su Drugačije,pa Nemo. Kakav niz!
Album koji započinje Kenozoikom,a završava sa Hajde,Sanjaj Me,Sanjaj,nije ništa drugo doli koncept pronicljivosti i najvažnija uspomena na Vladinu organizaciju,skupinu koja će kratko trajati,ali sa ostavštinom zlata vrijednom.
Senke Su Drugačije djeluje kao posveta New Orleansu,ili pak Coppolinom Cotton Clubu,sa zamahom dixieland puhača i novovalno otuđenom produkcijom koju podvlači klaustrofobično trzanje Šaperovog glasa. Možda bi Srđan i htio izbrisati političke eskapade ne tako davne, možda ne,no one su tu.
Ali nitko ne može izbrisati ove sjajne taktove čija prozaičnost i sklad odgovaraju začudnim mudrostima Broja 1 čija cvjećarnica krije nisku živopisnih likova i tajni,a što se događa i na ovom albumu Idola.

"Neko misli moje misli
Neko peva kroz moj glas"


SHADOW OF THE SEASON - Screaming Trees (1992)

Mnoge su nazivali i titulirali prinčevima tame,jedan od njih je i Mark Lanegan.
U njegovom glasu tu tamu jasno čujemo i nije stoga čudno da je i tematski zašao na taman,sjenovit prostor.

"In the shadow of the season
To find the reason,to carry on"


Band svojim draguljem,Sweet Oblivion masterpieceom,nikada nije bio,recipročno kvaliteti,niti izbliza istican poput Nirvane zbog Neverminda,ili Pearl Jama nakon objavljene ploče Ten,čime ne trebamo operativno težu računicu niti moždano hrvanje do konkluzije kako su inkasirali znatno manje od spomenutih sugrađana. Osobno ovaj album,uz Soundgardenov Badmotorfinger i Dirt Alice In Chainsa,smatram najboljim trolistom grunge škole sviranja; u svojoj posveti Seattleu i toj glazbenoj eri, Cameron Crowe je sjajnu Nearly Lost You uvrstio na soundtrack filma Samci,gdje se nije pronašlo mjesta za također bržu i glasniju psihodeliju Shadow Of The Season,udruženi rad braće Conner na gitari i basu,podjednako osjenčan kao i Laneganov glas.
Kada bi Screaming Trees uzimali obličje i karakteristike stripovskog junaka, najbliži bi bili Martinu Mystereu/Dylanu Dogu.



SHADOWBOXER - Fiona Apple (1996)

Kada nakon gotovo dvije minute pjesme dođe vrijeme za refren,podsjeti me to na njen duet sa J.Cashom i sjajnu izvedbu Bridge Over Troubled Water.
Uslijedilo je to šest godina nakon Fionina prvijenca,vrlo uspješnog i zapaženog,koji će skrenuti pažnju na autorsku domišljatost i plemenitost zanimljive i lijepe pjevačice. Tidal (1996) je svirao najrazličitije tonove, poput nomada se selio iz popa u soul,iz jazza u blues,sa ne pretjerano rizičnim alter pokrovom i od samog početka bilo je lako predvidjeti uspjeh rođene Njujorčanke kojoj niti nemili događaji iz djetinjstva i zdravstvene detonacije kao produkt svega,nisu ugasili žar,volju i borbu,te mi je neobično drago da je ova cura uspjela,u punom smislu te riječi.
Fetch The Bolt Cutters (2020) sa pomaknutim eksperimentima i soundom najzaokruženiji je i,na koncu,nagrađeni album,a valjda se podrazumijeva - da ne volim Shadowboxer gđice Apple,ovaj soul detalj uniformiran u blues/jazz kostim ne bi ni bio ovdje.
Ova dama je zavodljivo elegantna i tajnovita,na međi Modesty Blaise i Stevie Nicks iz sredine 70ih godina.

CAST NO SHADOW - Oasis (1995)

Hitoidni (What's The Story) Morning Glory? označio je Oasisov uspon na krov svijeta, posebno zaludjevši Ujedinjeno Kraljevstvo gdje su još debi albumom Definitely Maybe (1994) bili na putu stjecanja statusa božanstava,da bi prvo spomenutim uratkom premašili popularnost plemstva iz Buckinghamske palače,te ujedinili radničku klasu i bogataše,šminkere i robijaše,plavu i crvenu stranu rodnoga im Manchestera.
Voljeli ih ili ne,Oasis su zasigurno bili najveći,najpopularniji i najslušaniji band na Otoku 90ih i iako mi nisu za u rečenicu sa U2 ili R.E.M.-om primjerice,imali su svojih odličnih,briljantnih trenutaka.
Većinom su ih prezentirali na debitantskom albumu,no znalo se i kasnije dogoditi slično,čemu svjedoči odlična Cast No Shadow,Noelova posveta velikom prijatelju i pjevaču Vervea,Richardu Ascroftu,tamni komad koji baca svjetlo na autorsku posvećenost i bitnost starijeg Gallaghera,uperen ka melankoliji Beatlesa,ali i Floyda,red leda i vatre,urbani decibeli koje je krasno predočio Liam pjevanjem - melodični susret 90ih sa glazbom idola nekoliko desetljeća unatrag.

"As he faced the sun he cast no shadow"

U SJENI EXOTIČNIH TRAVA - Videosex (1984)

Iztok Turk je od svojih početaka na glazbenim frontama vrlo dobro znao što radi i činio je to egzaktno,predano i strastveno.
Prvi u nizu njegovih dojmljivih bandova i projekata bili su ljubljanski Videosex,slovenski odgovor na elektronski synth-pop koktel sustavno mračnih Depeche Mode,ali i programski navođeni hermetičkim sadržajem dizeldorfskih analognih pionira Kraftwerkom.
Debi albumom pogodili su nespremne bedeme socijalizma bivše nam države okomitim in medias res tekstovima,pa tako ovdje slušamo o (tada) transvestitu kojega je Anja dočarala mladim i sočnim glasom i ipak,poput većine toga što je u ondašnje vrijeme smatrano neprimjerenim,ali i tampon zonom budući je poniklo u "zapadnoj" Sloveniji,prolazilo necenzurirano i podvučeno crvenom.

"Podvezice,našminkane usne
Misliš da ti lijepo stoje"


SHADOWS - Ryan Adams (2014)

Dok Adams pjeva,dojma sam da maglu raspiruje i doziva; dinamika ove odlične pjesme je fabulozna i čarobna,njegov glas boravi u smjernicama Paula Westerberga i Replacementsa,a takva je i ritmičnost,te gitarski zaplet.
Izuzetno produktivan i šarolik autor dozrio je brže od rajčica ljeti - sa Whiskeytownom se zadržavao u country/alt-country vodama,zatim sa Cardinalsima snimio nekoliko vrhunskih djela,zapravo jedno bolje od drugoga (Cold Roses, Jacksonville City Nights...), nakon čega se osamostalio,ali navike i običaje nije mijenjao,pošto je česta studijska ostvarenja nabildana kvantitetom i još više kvalitetom,izbacivao kao Kojot studiozne projekte o hvatanju Ptice Trkačice,sa jednom bitnom razlikom: Ryanova su mahom bila uspješna!
Ovom prilikom o njegovoj ahilovoj peti ipak neću - tip koji je davao verzije Springsteenovog (Nebraska),te albuma Taylor Swift (1989),producirao ploču starom outlaw heroju Willieju Nelsonu,te ugošćavao jednu Tal Wilkenfeld,ali i Johnnyju Deppa u studijskim prostorijama,za mene vrijedi znatno više od starijeg i poznatijeg Kanađanina Bryana Adamsa - umalo i imenjaka,no evo,prezimenjaka - a obojici su se strelice osim slovima,poigrale i brojevima,budući su rođeni istoga dana (5.11.).

SHADOWPLAY - Joy Division (1979)

Melodija koja izlazi iz gotičkog skrovišta mančesterskih jahača tame,primarno je određena stilskim,a i mentalnim negacijama vedrine i toplog kolorita frontmana Iana Curtisa.
No i takva abeceda dovodi do originalnog stihovnog i glazbenog tuša u režiji sastava posve jedinstvenog folklora i nažalost prekratkog djelatnog razdoblja. Predstavivši se glazbenom puku Unknown Pleasures pločom,misterioznim horror vacui artizmom koji ne samo da je težio konceptu sive stvarnosti,nego je takvu glazbenu zbilju isporučio,osvojio je oblačna i sjenovita srca tim noir tenzijama i post-punk argumentima,sa scenarijem bez sretnog završetka - i teške boje su sastavni dio života.
Ili kako je Dylan proročanski još početkom 60ih pjevao: A hard rain's a-gonna fall!

SHADOW ON THE SUN - Audioslave (2002)

Što se dogodi kada mjesto Zacha de la Roche za mikrofonom zauzme Chris Cornell?
Tada se grupa više ne zove Rage Against The Machine,nego Audioslave i žanr koji ovakva formacija trese nije kombinacija alt-metala i rapa,nego više klasičnom,žešćem zvuku 70ih okrenuta kamuflaža ispeglana produkcijom Ricka Rubina.
Kažem ispeglana jer sam uvjeren da se od ove sinergije all stars ekipe moglo postići znatno više,iako ni ovakav produkt nije minoran.
Cornell se iz smiraja diže do visokih oktava,Wilk i Commerford dirigiraju dinamikom i ritmom u maniri Bernsteina dok je ravnao Njujorškom filharmonijom,a titan Morello upravlja veznim redom i u zadnjoj minuti pjesme stiže sa trijumfom kao što je običavao lukavi Sir Oliver činiti zbunjenim konobarima u elitnim restoranima.
Nema sumnje,distorzija će uvijek biti u trendu.



SHADOWS IN THE RAIN - The Police (1980)

Bubnjanje Stewarta Copelanda uz klavirske zvuke projicira kišu,dok Stingovo pjevanje i razvučeni fretless bas tvore sjene; pribrojimo tome još atmosferično prikradajuću gitaru Andyja Summersa i kao konačan rezultat izlazi uobličena genijalnost engleskih plavaca zasjala 1980. na albumu Zenyatta Mondatta.
Kišni dub odgovarati će i vrućim danima i iako se ne nalazi na preferiranom mi albumu banda (vrlo dobrom,svakako,zaokruženoj cjelini visoke kakvoće), zajedno sa Driven To Tears postojano boravi među deset mi favoriziranih numera novovalnih vitezova,sposobnih i okretnih ući u prostore jazz/reggae/dub ozračja i poput rijetkih perfekcionista,nesebično pretakati i dijeliti stečeno znanje, vještine, oštroumnost i talent,čime su doista malobrojni bili ovjenčani.

"It can't be an optical illusion
So how can you explain
Shadows in the rain,oh"


SHADOWS IN SILENCE - Enigma (1996)

Sumnjam da sam otok u čestom doživljaju snolikog zatišja,kada je u pitanju glazba koju je skladao Michael Cretu,osoba skrivena iza projekta imena Enigma.
Ambijentalni valovi u plimi njegovog glazbenog diskursa još su od 1990. i sempliranih gregorijanskih napjeva urešenih dance ritmovima nagovijestili smjer djelovanja,da bi osobno najveću pažnju zavrijedio drugi album,The Cross Of Changes (1993),new-age transfer iz prethodno dimenzioniranih korala,a podudarno identificiranje nalazimo i ovdje,u skladbi sa trećeg Enigminog albuma.
Nećete čuti ništa što već niste, meditativna energija i dalje ukrašava tišinu,eho izmiksanog vokala saživio se sa zvučnim raspršivanjem višeslojnih stringsa i povremenim otkucajima ritam mašine i čini li vam se da je ovo melodija koja će za potrebe sjene,čak i svjetlo dobaciti do vaših dlanova,možda je i takvo što izvjesno.
Koliko je vjerojatno da ponekad i tišina ima obris sjene?!

dario b. // 03/08/2025

Share    

> kolumna [last wanz]

cover: O SJENAMA - Soundtrack koji nas prati u stopu

O SJENAMA - Soundtrack koji nas prati u stopu

| 03/08/2025 | dario b. |

>> opširnije


cover: GEOGRAFIJA ALL OVER BAŠČARŠIJA - Soundtrackom po svim stranama svijeta

GEOGRAFIJA ALL OVER BAŠČARŠIJA - Soundtrackom po svim stranama svijeta

| 27/07/2025 | dario b. |

>> opširnije


cover: SLJEPOĆA - Soundtrack koji svira drukčijim očima

SLJEPOĆA - Soundtrack koji svira drukčijim očima

| 20/07/2025 | dario b. |

>> opširnije


cover: Mančesterske ikonične lokacije

Mančesterske ikonične lokacije

| 16/07/2025 | pedja |

>> opširnije


cover: LJETO - Soundtrack sunčan i vruć

LJETO - Soundtrack sunčan i vruć

| 13/07/2025 | dario b. |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*