Stariji čitatelji ovog teksta sigurno će se sjetiti legendarnog Sinjanina Mladena Delića, sportskog novinara i vjerojatno našeg najboljeg komentatora,najduhovitijeg svakako,čije izjave rado pamtim.
Možda i najznamenitiji komentar,odavno već mitski,dogodio se na samom kraju kvalifikacijske nogometne utakmice za EP u Francuskoj '84 - igralo se na Poljudu posljednje kolo između Jugoslavije i Bugarske 21.12.1983. i kod rezultata 2:2 i doslovno zadnje akcije prije sučevog zvižduka za kraj utakmice,zaustio je Mladen: "Nema više vremena za bilo šta...45:38...Vujović,Vujović...Evo šansa!Gol!Gol!Gol! Ljudi,pa je li to moguće?! Ludnica!Šta je ovo..."

Vremena za plasman na prestižni turnir ispada da je ipak bilo,što samo naglašava činjenicu koliko je vrijeme opipljiv pojam,nekome suigrač,a nekome nenaklonjen takmac.
A što reći o vremenu koje nas danas limitira?
Juri brže nego ikada,često nas pospremi u džep,sažvače i odbaci; ne znamo li se prilagoditi,milosti nam dati neće,postajemo žrtva njegove mreže,nemoćni, pobijeđeni,dotučeni.
Mick i Aki su se složili da je ono na našoj strani,ponekad i jest tako; zadnjih se evo godina i udruženje sa juga njime služi u propagandne svrhe,a sasvim je dobro poslužilo brojnim autorima zataknuti ga u korist glazbene umjetnosti.

HANDS OF TIME - Groove Armada (2002)

Ikonični elektroničari iz Londona na albumu Lovebox (2002) ugostili su probrana imena sa uporištima u različitim vidovima glazbe,dobivši time traženu širinu za vlastiti krepki izričaj.
Richie Havens zasjao je u pjesmi Hands Of Time pruživši dvojcu Cato/Findlay potrebnu dozu iskusnog glasa koji je glazura instrumentalnom sentimentu zagledanom u soul eksponate 70ih.
U pravo vrijeme i na pravom mjestu našao se Havens,kao i ljeta '69 na ranču kod Woodstocka; sjećam se kad sam ugledao bradatog dugonju (hvala Brixy) dok izvodi Freedom (pamtim čak da je brat negdje iskamčio snimku legendarnog festivala na BASF-ovoj VHS kaseti od 240 minuta), kako su mi širom otvorene oči podigle obrve do pola čela, uočivši koliki prsti su vrludali vratom akustične mu gitare.
Ne krijem,ova ljepota pristigla iz suvremene glazbene radionice engleskih velemajstora,velikodušnih i srčanih domaćina koji zauzvrat dobiše tamni baršun izuzetne vokalne smirenosti,u potpunosti recipročan izvanrednoj melodiji,stvar je koja bi se našla i na soundtracku moga života. Nedaleko ovakvom razmišljanju bilo je i ono Michaela Manna,koji je u predobro društvo za potrebe svojeg filma Collateral (2004),pozvao i pjesmu kojoj se zbilja divim. Vjerujem da nisam jedini takvog stava.



NO TIME THIS TIME - The Police (1979)

Znate li ovu užurbanu numeru,ulažem Kviska potpuno siguran da ćete se složiti kako u utrci sa vremenom,Summers,Sting i posebno Copeland,izlaze kao pobjednici.
Nekoliko se već sjajnih brojeva sa Reggatte de Blanc (1979),razložno i logično,našlo u ovim tekstovima koji predstavljaju zvučne zapise najrazličitijih predmeta obrade. Slijedom toga,nemoguće mi je izostaviti apsolutnu pobjednicu koja spušta zastor na fenomenalan bandov drugi album - stvar od početka do kraja nema barijera,ne zastajkuje,vozi velikom brzinom i ako se ne možete odlučiti što je kod nje najvrjednije,potpuno vas razumijem. Stingov vokal je odlično naglašen,euforičan i srčan,Andyjeva gitara trzajna i posvuda raširena,no moć je u uzdama Stewartovih palica koje,sada sam u to skroz uvjeren,nominiraju vlasnika za ponajbolje bubnjarsko obraćanje nove ere. Možda netko i može bolje od ovoga,no nisam baš siguran da sam to čuo.
Imamo li to opet dvojbe koje bi trebalo riješiti?

"Only time for time tables,calls and transportation
No time to think,no time to dare"

VREME - Goribor (2006)

Čest gubitnički gard i sirovo crtovlje vlastitih kompozicija,domaći je teren Aleksandra Stojkovića St-a,koji je u rudarskom Boru uz više nego dostojnog pratitelja,gitarista Željka Ljubića Pityja,osovio na noge projekt nazvan Goribor - stvaralački mahom crn i nihilistički raspoložen,no istovremeno vrlo produktivan u periodu od 2004. do 2006.,kada je nastalo pet demo ostvarenja,te recimo samo da je band bio otkriven i guran od dobrog duha naše underground scene Zdenka Franjića (dakako i pod kapom etikete Slušaj Najglasnije!).
Na posljednjem demo snimku,a uoči veličanstvenog debitantskog studijskog albuma za Dancing Bear,zasjala je Vreme,sasvim udaljena od svjetlosti i prekrivena maglom - u međuvremenu se sastavu priključio Predrag Marković Peđa na gitari,te mu pripisujemo kriptirane autorske alter/electro poruke koje Stojkovićevim šiframa u stihu prianjaju kao ulje na platno.
Dogodilo se po prvi put nakon rata da je srpski proizvod objavljen u Hrvatskoj i sumnjam da imamo nešto protiv.

"Na zidu kalendar
Sa njega otpadaju dani"

SOUR TIMES - Portishead (1994)

I kako se ne vratiti 90ima kada su rasle unikatne glazbene statue poput ove?!
Bristol kao sjedište naprednih umjetničkih sudionika tog je desetljeća izlistao pregršt znamenitih glazbenika,među kojima trolist Massive Attack,Tricky i Portishead,čine najblaže rečeno branu elektronskih novotarija križanih sa elementarnim klasicima 50ih,60ih i 70ih,kroz filmska,pop i jazz obličja,uz neizostavan hip-hop zamah 80ih.
Portisheadov Dummy (1994) prvo je bandovo i prvorazredno ostvarenje mističnog,studenog i otuđenog sadržaja kojim krstari ponajviše hladna iskra glasa jedinstvene Beth Gibbons,dok se provlači melodijama i susreće sa sample i loop dogodovštinama u režiji sjajnog Geoffa Barrowsa,uz sveprisutnu 007 gitaru Adriana Utleya - Sour Times jedna je od mezimica ovoga albuma,grandiozan istup Bristola u svijet koji će isti tretirati kako i zaslužuje: sa posebnim počastima!

TIME - Pink Floyd (1973)

Kada u uvodu pjesme zazvoni tim antiknih satova i krene dvominutno sjajno ozvučeno Masonovo prebiranje po bubnjevima,koje rezanim delay tonom prati Gilmourova gitara i Wrightovi pomno birani detalji crno-bijelim tipkama,slušatelj je uvučen u intrigu melodije koja je kroz dug bandov život zaslužila status jedne od boljih,ljepših, zanimljivijih.
Dark Side Of The Moon (1973) slovi za ploču kojom se diči popularna glazba i atmosferičan je prikaz svemirske prog ljepote koja doista ima univerzalnu vrijednost,karakter i snagu,a Time je osovina koju je stihovnim propitkivanjem autor Roger Waters stavio u filozofski okvir.

"Every year is getting shorter,never seem to find the time"

Sam glazbeni doseg blizak je savršenstvu i teško je izdvojiti jednu kariku prešućujući onu drugu - Daveove gitare su grandiozne,prateći vokali,kao i rijedak Wrightov pjevački izlet na bridgeovima upravo su fantastični,te je sama konstrukcija stvari,začinjena gustom lavom i danas moderne produkcije potpisane timskim djelovanjem Floyd kolektiva,uz neizostavan angažman Alana Parsonsa,putanja od mračne strane ka blještećem svitanju koje nastupa početkom gitarskog sola (uvijek sam ga doživljavao refrenom pjesme,iako ga ona formalno nema).

Parafrazirajući Elvisa,Dark Side Of The Moon bi se najzad mogao ovako opisati,ne izdvajajući favorite,no više nego dobro zvuči: "Well, it's one for the Money,two for the Time".

TEŠKO VRIJEME - Azra (1980)

Težinu vremena uguranu u vlastiti tekst dočarao je Štulić sporim ritmom kompozicije i obilato gnjevnim vokalom koji gotovo prijeteći motri nad melodijom ponajbolje pjesme Azrina prvijenca.
Često se podvlači tobože neuspjela Mlinarecova produkcija ploče,no ne mogu se s tim složiti; barem kod ove novovalne uspješnice takvo što ne zamjećujem - eventualno Leinerove činele zazvuče gdjekad piskutavo i previsoko,no niti to ne umanjuje vrlo novozagrebački oblačan ugođaj donesen u bilo melodije,gdje upravo Borisova ritmika,a i dinamika,prilično podsjeća na Copelandova naglašavanja koja ama baš uvijek izvuku kraći kraj.
Johnnyjeva gitara također ne prolazi ispod radara,Hrnjakov minimalizam na basu daje signale da će se godinu kasnije,na Sunčanoj Strani Ulice (1981) posve osloboditi,premda i ovdje vrlo dobro zvuči.
Više nego značajan početak kultnoga banda koji će kroz prve tri godine opravdati status senzacije sa tri odlična studijska i jednim ultimativnim live albumom,iako bi se i na četvrtom (Kad Fazani Lete,iz 1983. bez Leinera i Hrnjaka) dalo probrati ponešto dobroga.

"Ljudi postaju nalik na kokoši
Slabo vide i rano liježu"



RIGHT PLACE WRONG TIME - Dr.John (1973)

Zgodno je katkada privatizirati virtualni prostor i iskoristiti trenutak za pozdrav frendu koji nosi titulu vidljivu u imenu frajera iz New Orleansa o kojemu je upravo riječ.
Šesti album naziva In The Right Place (1973) nosi pjesmu kojoj je mjesto baš ovdje, ali za razliku od njezina naslova, vrijeme je za nju definitivno pravo. Dr.John je najveći dio karijere proveo za klavirom,odakle je širio poslanja gotovo svih žanrova koja su se dodirivala rodnog mu grada,pa se kombinirajući blues,jazz,R&B i soul,kao i funk usađen u,naravno,rock temelje,granao i svidio onima koji su poput njega uvažavali i simpatizirali ornamente i talismane kreolskog podrijetla; kitio je takvim ukrasima sebe i klavir na pozornici,ali i u studiju. Glavnu riječ u Right Place Wrong Time vode pak The Metersi vođeni Artom Nevillom za klavijaturama,nudeći opaki funk sa soul simptomima,pojave se decentno brassovi koji djeluju iscjeljujuće,a usto doleti blues gitarski solo Davida Spinozze.
Neka ne izgleda nadmeno,ali vrlo sam sretan što sam pohodio Boogaloo klub pred nekih 15ak godina,vidjeti i čuti majstora na djelu.

CHILD IN TIME - Deep Purple (1970)

Deep Purple In Rock (1970) svrstava se među najveća i najvažnija heavy/hard djela nama znana.
Tri tona na Hammondu Jona Lorda obzor su,jezgra i plima pjesme koja od malenog vala dođe do tsunamija,bilo da govorimo o tempu i dinamici,Gillanovom vokalu koji se propeo poput čarobnog graha,ili boju Blackmorea i Lorda na istoj strani skladbe.
No ipak,antologijski uvod sa smirenim i prekrasnim Jonovim angažmanom koji je i emotivan zamah savršeno bistrom Gillanovom fraziranju dok ispušta teško dostižan tenorski eksploziv,nakon instrumentalne sredine pjesme,ništa manje veličanstveno svirane,dokotrljaju se junaci do kraja koji će opet iz mirnog kutka odvesti do ekstatičnog crescenda,finala kojega se ne bi postidjeli niti briljantni klasičari,sa kojima su dečki iz Purplea zapravo u ravnini.
Nismo li ponovno blizu Ianove tekstualne tematike hladnog rata,odnosno zar je upravo ne živimo,te možemo li se složiti da svijet u cjelini bolje i duže poznaje oružani sukob od mirnoga suživota?

"If you've been bad
Oh Lord,I bet you have"

TIME AFTER TIME - Cyndi Lauper (1983)

Pjevačica koja je boravila na šarenoj strani 80ih,predstavila se nesvakidašnje zvonkim pin-up glasom kojim će poharati glazbene ljestvice,momentalno postati svjetska zvijezda i dobiti nešto više od pet minuta slave. I bilo je razloga za to.
Drugim singlom sa nastupnog albuma She's So Unusual (1983) pokazala je Cyndi koliko plaha i čvrsta u istoj pjesmi može i zna biti; pitka melodija koju grade lijepe klavijature i dvoredno složena gitara, odlično je uporište darovitoj pjevačici stilski se zatrčati među prvoligaše scene diktirajući vlastiti tempo koji će je vinuti do Band Aid tima,gdje će također biti grlato zapažena,a vizualno uobičajeno upadljiva,u duginim bojama.
Volim Time After Time,uvijek sam je volio. I iako ima određene doze šećera u sebi,Cyndin krilati glas i pametno razrađeni aranžmani zaslužili su velik broj slušanja i pohvalu za originalno pop djelo u desetljeću kojim će odjekivati sa poštovanjem izgovarano pjevačičino ime.

"If you're lost you can look and you will find me
Time after time"

TIME TO PRETEND - MGMT (2007)

Za zadnju pjesmu sam imao veliku borbu između u konačnici izabranih psihodeličara,Roberte Flack,Petera Gabriela i Doorsa,no dečki su odnijeli pobjedu zbog zaraznog zvuka syntha i basa kao vezivnog tkiva,a posebno volim ove molske plamičke u izmjenama na refrenu.

"We'll choke on our vomit and that will be the end
We were fated to pretend"

EP iz 2005. godine naziva Time To Pretend, naravno također bilježi ovu pjesmu,no znatno mi je bolja verzija koju je Dave Fridmann oplemenio svojim umijećem produkcijskog vladanja. Sound je sjajan, klavijature se spuštaju i penju,vokali su daleki i bliski,mokra psihodelična aura kruži,prijeti i osvaja,no niti izbliza nije pomaknuta kao stihovi VanWyngardena,što se dade lako primijetiti.
Ni sam ne znam broj zemalja u kojima je Oracular Spectacular (2007) ponio platinastu nakladu,no zaslužuje svaku nagradu i dan danas - pjesme poput ove ne mogu stvoriti kakvi usputni marginalci,nego majstori zrelih kvaliteta,čak i kada se pretvaraju.

dario b. // 05/10/2025