Na volju nam vjerovati u Božje duhovne poslanike ili ne, no njihova znana obličja izražena prvenstveno kistovima likovnih vedeta, moramo priznati, mahom su zanimljiva.
Prikazivana najčešće u paru, okruglih obrazčića, te zamišljenih pogleda i zlaćanih kosa (renesansni golišavci), ta natprirodna bića zauzela su dobar dio prostora nadaleko znanih opusa pop, rock, plesnog, elektronskog, sanjivog i kakvog sve ne glazbenog karaktera i klime. Bilo da su citirana i opjevana kroz prenesena značenja autorima važnih osoba, dobrohotna i plemenita bića neokaljanih duša ili možda kao osobe - štitonoše od zala, glasnici Neba i krilati moćnici sa aureolom, dospjeli su u verse i naslove kompozicija doraslih ulogama vječnim, raskriljeni u melodijama koje veličaju glazbenu umjetnost i kojima se popularna glazba ponosi.
A sljedeće nalazim za istaknuti ipak ispred ostalih.

THERE MUST BE AN ANGEL (PLAYING WITH MY HEART) - Eurythmics (1985)

Dave Stewart je kao autor često običavao briljirati, zapanjiti, te je uz jedinstvenu Annie Lennox, muzu prekrasnoga glasa i lica, isporučio pregršt uspješnica, ploveći synth-popom i novovalnim odlikama, na počecima i elektronikom, utaboren ipak gotovo konstantno u krugu pop akcija i ciljeva.
Petom studijskom disertacijom Be Yourself Tonight (1985) duo je promijenio kurs ka komercijalnijim navikama, no sa jednim te istim kvalitativnim ishodom; na ploči je uz Annie zapjevala i Aretha Franklin (Sisters Are Doin' It For Themselves), a anđeoske glazbene plemenitosti dominantno je predočila fantastična vokalistica Lennox - aranžerske neobičnosti istaknuo je majstor zanata Stewart, da bi nakon gospelom optočenog bridgea iskočila prekrasna dionica usne harmonike jednog i jedinog Stevieja Wondera. Bez kolebanja, melodija koja rastvara srce i krila anđela.

"It's an orchestra of angels
And they're playing with my heart"

ANGEL MINE - Cowboy Junkies (1996)

Nizu vokalnih prvakinja nakon fenomenalne Annie, pridružuje se i Kanađanka Margo Timmins, čija svila, sjeta i zagasiti volumen glasa prianjaju osobinama matičnog joj sastava Cowboy Junkies poput kista na platnu Williama Turnera ili nešto kasnije Moneta.
Do petog albuma, na kojem je predmetna pjesma karizmatičnog naslova, kakvoće, boje i dojma, osigurali su toplokrvni glazbenici čak i kultni status introspektivnom autorskom izvrsnošću, najvećim je dijelom prezentiravši na neponovljivoj The Trinity Session (1988) ploči. No ono što su ponovili na albumu objavljenom osam godina kasnije (Lay It Down), objedinjuje Angel Mine - melodija klizi poput glatke vode, primjetna mekoća, empatija i osjetilni vrhovi, tijelo i granice glasa gospođe Timmins zadivljuju kao lukovi polarne svjetlosti, a neumjesno bi bilo izostaviti Michaela Timminsa (brat blizanac), gitarista, autora, idejnog tvorca zvuka i sviračke fabule sastava, kao i trećeg blizanca, Petera na bubnjevima i pouzdanog basista Alana Antona. Čitavu priču zaključuju oprezni i friendly tonovi pedal steel gitare producenta Johna Keanea i sve zajedno je obvezujuće pod aureolom ovotjednog soundtracka: ukazano povjerenje Kanađana jednostavno nemam pravo izigrati!



CITY OF ANGELS - Isobel Campbell (2020)

Sjajna škotska pjevačica prije negoli će vlastito ime pisati pored većinom odličnih autorskih uradaka, bila je članicom glazgovske indie skupine Belle And Sebastian (od 1996. do 2002.), gdje je očima nam dostupnu i nepatvorenu, svoju prekrasnu vanjštinu, vrlo jednostavno stavila u znak jednakosti sa unutarnjom ljepotom, pokazavši to pjevanjem i niskom emocija kroza nj.
Energiju i vokalni smiraj porinut iz pop/folk/psihodeličnih krajičaka nimalo je teško prihvatiti i u njima uživati - uočio je to i kroz prijateljstvo, glazbeni dijalog ili uzajamno briljiranje, živio i uživao u tome veliki Mark Lanegan, sa kojim je Isobel snimila tri odlična albuma (između 2006. i 2010.), da bi kronološki stigli do pjesme sa ploče iz 2020. godine (There Is No Other) kojom uvelike podvlači prije navedeno.
Akustičnim komadom nokturalnog suzvučja Škotkinja se približila anđeoski prozračnim pokretima: spjevala je odu intenzivnu poput samog mjesta prebivališta (Los Angeles), romantično i žuto titlovano, kao spomen na neka druga vremena, prvake west coast psihodelije, ili u mom slobodnom prijevodu - emociju je potrebno pokazati, ali i ne dati joj da bude isključiva vodilja života. Isobel to čini besprijekorno.

SHE TALKS TO ANGELS - The Black Crowes (1990)

Prilično daleko od kalifornijskog najvećeg grada, ali otprilike pravocrtno udaljeno, u Atlanti, na jugoistoku SAD-a, stasala je družina rock/blues/roots umjetnika predvođena braćom Robinson. Black Crowes su me odmah kupili, spot za Jelous Again te se godine često vrtio na MTV-u i taj me zvuk neodoljivo asocirao na Stonese; naravno, južnjaci su imali i svoj specifičan autorski dodir, a zaigrani plesni pokreti frontmana, starijeg brata Chrisa, čije su glasnice skakale po skladateljskim napucima mlađeg Richa, slagali su se sa sviračkim nijansama uigranog banda koji će, vođen Drakouliasovom producentskom konzolom, postati obaveznom pojavom diljem sjevernoameričkih radijskih signala, potom i festivala, te neizostavno liderskih pozicija na različitim ljestvicama popularnosti.
Redom svi singlovi koji su pratili dugosvirajući prvijenac (Shake Your Money Maker) doživjeli su uspjeh, pa tako i prekrasna She Talks To Angels, akustična elegija skladana u otvorenom štimu Richove gitare, otvorena knjiga blueserskog (pa i gospel) osvita sa dojmljivim epizodama Hammonda, dinamički impresivna i aranžerski bogato sazdana - harmonija kojoj je Chris fantastičnim pjevanjem i stihovima dodijelio zlatnu aureolu oblikovanu na ponos najznamenitijih učitelja 70ih.
Ne sumnjam da je opjevana djevojka doista i pronašla komadić mira za svoj konačan počinak.

ANGEL - Massive Attack (1998)

Ako je album Blue Lines (1991) bio unikatno početno slovo veličanstvene karijere, Protection (1994) obavezan kalup i lekcija svima koji su zaplovili elektronskim 90ima, Mezzanine (1998) je jedinstveni istraživački glazbeni pogon koji je nemoguće nadmašiti.
A taj studijski biser spomenutog desetljeća otvara pjesma izuzetno mračnih didaskalija, ogledni primjer genijalnosti aktualan i dandanas; bas kojim započinje pjesma usmjerava naše bilo svojim putem, trnci postaju iterativna pojava, a maestralnost predočena Del Najinim, Marshallovim i Vowlesovim dizajnom melodije, povremeno klaustrofobičnim, ali itekako magnetičnim, zadaje vrtoglavicu mainstream prosječnosti lebdećim vokalom Horace Andyja i Bruschinijevom gitarom koja se prostire širokim križanjem od trilera ka hororu, čime naglašava sve tamne, no kvalitativno dobrano svijetle semplove i ideje, katkad mjestimice i ovdje, prezentirane kao da su nastale u nekom drugom zviježđu i vremenu.
A prava je istina kako je ovo naša, zemaljska, i najljepša glazbena razglednica iz Bristola.

ANGEL FROM MONTGOMERY - John Prine (1971)

Nije li sjajna činjenica kako je pjesmu, i sam Dylan je to znao reći, koja odiše Proustovim egzistencijalizmom, a pisanu iz ženske perspektive muškim perom, proslavila zapravo dama koja se divila autorovoj poetici i country-folk stilu?!
John Prine je debitantskim albumom iz 1971. (John Prine) tiho zakoračio na teren predodređen za velike dečke i slojevitim pričama, detaljima koji krase njegove žive stihove, te pomicanjem iz folk zbiljnosti ka country prizorima i obratno (ali i soul-gospel pejzažima vrlo utkanim u Hammond aranžmanu sjajne Angel From Montgomery), razgalio i privukao brojne senzibilne duše spremne baciti se u zagrljaj glazbenoj vrijednosti Johna čija lirika ipak vodi glavnu riječ.
Angel From Montgomery diše ranjivo i krhko, a opet hrabro i bezvremenski - svojom interpretacijom zahvalila se Bonnie Raitt dragom prijatelju (album Streetlights, 1974), a posebno atmosferična R&B/blues/country sprega za koncertnog nastupa u nizozemskom Hilversumu iz 1977. (TV show Wonderland), ostaje mi najljepša živa slika klasika koji nikako da ostari.

ANGEL OF HARLEM - U 2 (1988)

Iako sam toj uglavnom plitkoj formulaciji amerikanštine kroz glazbenu galeriju naziva Rattle And Hum (1988) prilično nenaklon, slike iz djetinjstva me odvuku ljetu '89 kada je filmski dokument Phila Joanoua (nešto kasnije režirao vrlo mi dragi State Of Grace sa Pennom, Oldmanom i Harrisom) premijerno prikazan u kinu pod zvijezdama uz Neretvu, a kako sam navedene godine bio golobradi dječačić željan i žedan glazbenih noviteta i obilne lektire, harlemskog anđela, kako je Bono titulirao Billie Holiday, jačinom sentimenta i nostalgije ipak sam smjestio među probrane.
Pjesma je to vrlo jednostavnog kostura, pitke radnje i forme za čiji konačan produkt Irci nisu rabili sugestije niti pomoć Enoa i Lanoisa (to će se ponovno dogoditi na sljedećem Achtung Baby albumu) - samo snimanje u prostorijama Sun Studija u Memphisu, uz glavne aktere numere, Memphis Hornse čiji bogati uskličnici plove skladbom, nose je i iskaču povremeno iz zasjede do korita melodije, zapis je koji ipak pričinja zadovoljstvo, ne samo dečkima iz Dublina.
Priključimo li izuzetnoj brass sekciji i nabildani, fantastičnom formom isklesani Voxov vokal, na koncu opet svjedočimo, kome pravo, kome krivo, hitoidnim minutama kvalitativno i zrelo opisanim.



ANĐELI NAS ZOVU DA IM SKINEMO KRILA - The Animatori (1983)

Dobrih 40ak sekundi instrumentalnog uvoda numere, gdje specifični udaraljkaški blicevi, uz osokoljenu akustičnu gitaru, te probojnu violinu, prije negoli Krešo zausti stihove "Zgodne cure se spuštaju kroz grad, kaži tko, kaži tko može htjeti nešto drugo", lako nas mislima i mirisom bace na pješčanu plažu Acapulca, iako je pjesma skladana pod vedrim svodom Zagreba. Ne postavljajući pitanje je li kompozicija nastala za ljetnih mjeseci, njezine slike i prilike, tekstualna zbivanja praćena svjetlošću toplog dana, pa sve do opuštene noćne idile kada se ima dogoditi seksualna aktivnost pripadnika obaju spolova, reproduciraju, privlače i šire nadasve pozitivnu energiju, strast za životom i vedrinu - dovoljno je prepustiti se ritmu melodije, osluhnuti bas liniju i inteligentno odsviranu dionicu akustične gitare... i sve me ovo, ne znam koliko očigledno, ali apsolutno navodi upitati se: jesu li vražićak Krešo Blažević i pripadajuća klika ove pjesme toliko raspoloženi jer im se u završnim noćnim satima smiješe pohotni i znojni trenuci vjerojatno provedeni u horizontalnom položaju?!
I anđeli se zagonetno smješkaju, za to imaju valjani razlog!

ANGEL - Jimi Hendrix (1971)

Hendrixov anđeo leti gustim magličastim zrakom u maniri poentilističkog kista jednog Seurata i dirigira psihodeličnom melodijom, a takvi su i stihovi jedne od posljednje skladanih Jimijevih pjesama.
Slušajući mozaik maestrovih besmrtnih dosega, komadić tog prostora zauzima i ova kompozicija - nemalo specifična, lelujava balada za razliku od gotovo svih Hendrixovih pjesama, ne bilježi uobičajenu gitarsku solo dionicu, no završna instrumentalna minuta donosi svojevrsno tematsko i iznenađenje žurnog tempa sa lucidnom etapom gitare, Coxovog basa i Mitchellovih bubnjeva. I zaista, sviračka ultima pjesme slikovito juri poput trojice napadača u protivnički šesnaesterac, a zvučni fade out nam uskraćuje ugledati (ili čuti) konačno poentiranje. Taj tračak neobičnog talenta objavljen je na albumu The Cry Of Love (1971) otprilike pola godine nakon Jimijeve smrti (18.9.1970.), te je posmrtni spomen na osobenjaka istančanog stila i tipa čije je grandiozno vladanje instrumentom sasvim prirodno klasificirano šampionskim dometima, mahom prihvaćenim kao univerzalno nedostižnim.
Usudite li se takvo što ne potpisati?

CALLING ALL ANGELS - Jane Siberry feat. K.D.Lang (1991)

Posebno mjesto među šarolikim ostvarenjima filmske umjetnosti kod mene ima Wendersovo djelo iz 1991. Do Kraja Svijeta, uradak čiji soundtrack također svrstavam u sam vrh istaknute filmske glazbene pratnje, vrlo sladokusno kompilirane. A plac na tom soundtracku ponosno pripada kanadskoj pjevačici Jane Siberry čiju liričnost, atmosferičnost i vreli senzibilitet nalazim osnovnim elementima njezina glazbenog postupanja i predodžbe o glazbi kao takvoj, morima dalekoj od prosječnom uhu privlačnih još prosječnijih favorita srednjestrujaških radio valova.
Jane šuruje sa nagim emocijama, iste pjeva prekrasno i srčano, a to posebno lijepo zvuči na refrenu skladbe Calling All Angels, kada joj se pridruži mezzosopran K.D.Lang - tada Kanađanke u intimnom ambijentu zazivajući anđele traže spoznaju, nadu, milost, uvelike kuražene dirljivom svirkom klavijatura, akustične gitare, klavira i gudala viole: uspijeva im nadjačati svjetlo iz stihova, dodirnuti ljubav i bez zagrljaja i poljupca, prigrliti tugu bez ijedne suze.
Možda i pretjerujem, no kako drukčije nego poetskim slikama opisati pjesništvo svirano i pjevano, dream pop darak koji, ako vam ne ozari i uresi život, učini to barem sivom danu koji sporo prolazi.

dario b. // 08/02/2026