Da mi srce ostane na mjestu i odbacim osjećaj grižnje savjesti,slijedi nastavak prošlotjedne tematike sa znancima opčinjenim mjesečevim sjajem,čije divljenja vrijedne uratke jednostavno ne mogu i ne želim ignorirati.
Stoga evo ih,od mene vama.

DANCING IN THE MOONLIGHT - Thin Lizzy (1977)

Najpoznatiji irski rocker koji je život položio vrlo mlad zbog pretjeranog konzumiranja težih opijata zasigurno je Phil Lynott,tip koji je bio ne samo pjevač i basist kultnih Thin Lizzy,nego i zaštitni znak irske scene,poglavito kroz nekontrolirani rusvaj 70ih.
Vodio je band strastvene energije čiji su se stilski obrasci uklapali u keltski geografski krajolik,a uvelike su utjecali na svirački kod i tvorbe Iron Maidena,Judas Priesta,Guns'n'Rosesa ili Metallice,koja je hitoidnu Whiskey In The Jar višestruko popularizirala i naplatila.
Dancing In The Moonlight kriška je pak Lynottovog emotivnog otkrivanja,čiji stihovi pamte lijepe trenutke odrastanja i vatre koju su nosile prve ljubavi i avanture,sa isturenim saksofonom Johna Helliwella iz Supertrampa do čije ga teme kroz odličan refren dovlači vrući Philov bas izuzetno dobrohotan i pomalo sjetan,a vokal zastao kod vedre uspomene mladosti doista je vjetar u leđa feel good ritmu i ukusnim Gorhamovim gitarskim aranžmanima (i solu, apsolutno),što je kristalno jasno priređeno Viscontijevom produkcijskom ravnotežom.
Phil nažalost neće dočekati niti četvorku kao prednji broj,u njegovu slučaju rubrike mladost,no ostaje upamćen kao karizmatični frontman stamenih autorskih kvaliteta.

"Dancing in the moonlight
It's caught me in its spotlight"

MOON SONG - Phoebe Bridgers (2020)

Siguran sam da će se među vama koji čitate ove redke naći ponešto istomišljenika koji se poput mene dive načinu kojim Phoebe bira direktan put do onih nekoliko grama naše duše.
Nema što,od najboljih je učila,prvo posredno slušajući i upijajući,a potom i neposredno,makar i sa utisnutim ožiljcima emotivne shrvanosti doživljene od velikog (kao i razočaravajuće nestabilnog) Ryana Adamsa i na obostrano zadovoljstvo vrlo plodonosno i poetično uz Conora Obersta.
Bridgers je djevojka kojoj bivanje u sjeni ne ide od ruke,njezina autorska stvarnost svijetli i kapaljka nije prikladna mjera takvu talentu i osobnosti,a pozicije verificirane i šire od indie/folk granica podvlače davno započetu girl power glazbenu putanju (Fiona Apple,Feist...) njegujući i snagu i ranjivost,ne libeći se baciti koloplet osjećaja van,ma kako se škakljivima iste znaju činiti.
Moon Song je tek jedna prizma kroz koju promatramo Phoebeinu posebnost,njezin glas balans je noćnom ugođaju kakav povlači sjajna ritam sekcija i što konači cijelim albumom Punisher - dvorište je to gdje se akustika gitara i klavira rimuje sa emocijama i stihovima čije će proljeće ipak doći; ako još ne zna,saznati će uskoro i sama Phoebe.

"When you saw the dead little bird,you started cryin'
But you know the killer doesn't understand"



MOONDANCE - Van Morrison (1970)

Ovaj simpatični Irac ima onu glasovitu stilsku odrednicu,koja stoji isključivo i samo uz njegovo ime.
Nećemo pogriješiti ako ga uguramo pod krov rock glazbe,isto tako i soul,R&B,jazz produkcija,jer se Van baš svugdje uklapa. Zaplesao je tako pod Mjesecom u ljubavnom zanosu sa dragom,gdje i klavirske tipke čagaju jazz,bas priljubljen uz partnera bubnja pazi na dinamiku jesenje romanse i Vanov glas recitira uzbuđenje kroz stihove,čime ne ostavlja sumnje je li njezino srce zatitralo.

"And every time I touch you,you just tremble inside
And I know how much you want me,that you can't hide "

Vanovu glazbu jednostavno je voljeti,ona se inercijom svidi i nametne. Briljira kada kisne (And It Stoned Me),kada dospije na svijetlu stranu ulice (Bright Side Of The Road),kada ljubuje sa smeđookom djevojkom za suncem okupanog dana (Brown Eyed Girl), a posebno kada na odličnom Moondance albumu u ovoj plesnoj harmoniji kucne trenutak za još jedan pokret tijelom,nakon čega je lako utonuti u san.

MOON RIVER - Henry Mancini (1961)

On je autor glasovite glazbe koja prati komična tapkanja u mraku Petera Sellersa kao inspektora Clouseaua.
No pored urnebesnog ciklusa sa nespretnim francuskim policajcem,šjor Mancini je sa redateljem Blakeom Edwardsom surađivao i na filmu Doručak Kod Tiffanyja skladavši nagrađenu Moon River,pjesmu koja ljepotom parira neodoljivoj Audrey Hepburn; iako nisam ljubitelj takvog filmskog žanra,gotovo nestvarno lijepa Audrey čak je i zapjevala u toj pjesmi svevremenski sjetnoga vala - akustična gitara kap po kap na dlanovima skuplja fragmente snova zanosne Holly Golightly koja tugaljivo sriče stihove Johna Mercera,da bi se potom oglasila čarobna nostalgija usne harmonike kojoj se prikrada raskoš zbora i orkestra,te ruku pod ruku odlaze u fade out - kao i uhvatljivo "huckleberry" prijateljstvo skladatelja i tekstopisca.
Mjesec se smiješi,čak i hollywoodskim stijenama.

BLUE MOON - Cybill Shepherd (1987)

Sa velikih ekrana i iz 60ih godina,selimo se na male,gdje se od sredine 80ih pa do njihova konca,prikazivala zabavna i šarmantna serija Moonlighting,kod nas naravno,"sasvim logično" prevedena kao Slučajni Partneri.
A partneri su vlasnici detektivske agencije Bruce Willis i ponajljepša plavuša u mojim očima, Cybill Shepherd,kojoj evo,nije strano niti javno zapjevati i njezina izvedba Blue Moon standarda naći će se na soundtracku serije; ne uspoređujući je sa vokalnim rukopisima jazz diva Billie Holiday ili Elle Fitzgerald,naglašavam kako Cybill po vokaciji nije pjevačica,no topao seksepil koji dopire do mikrofona ne prolazi nezapaženo i glumica se shodno prigodi realizirala u ulozi pjevačice,samouvjereno zagrlivši izvedbom mjesečev obod koji je u konačnici iz tekstualne rezigniranosti izvede na svijetlu stranu života.
Dokaz kako vizualna ljepota svoj oblik može preslikati na neočekivanim mjestima.

PINK MOON - Nick Drake (1972)

Nick Drake bješe frajer čija će folk tipizacija ipak dosta odskakati od primjerice one Simona & Garfunkela ili CSNY,a tek u eri novih glazbenih određenja spominje ga se kao praoca indie formulacija.
Nešto prije njega plesao je Van Morrison pod mjesečinom (Moondance),nakon njega su se Floydi otisnuli na tamnu stranu Mjeseca (Dark Side Of The Moon),a Drake poput istinskog sina prirode,dao je ime i albumu i pjesmi inspiriran proljetnim mjesecom, tražeći novu nadu,novi početak,ustvari bijeg od litica ponora.
Nažalost će Pink Moon označiti Drakeov početak kraja - iako je na taj posljednji studijski zapis nešto kraće vrijeme mogao biti ponosan (zla kob će ga sustići otprilike dvije godine nakon realizirane ploče),Nick nije naučio mehanizme otporne na unutarnju bol,kaljužu duha i depresiju. I premda je gotovo apsurdno govoriti kako je akustična melankolija u krilu njegove gitare i stiha divna upravo poradi borbi ili padova,unutarnje snage koja je izostala,još je apsurdnije označiti ga velikim nakon odlaska na drugi svijet.
Misli stvaraju stvarnost,a Drakeova će postati velebna,kada ga više ne bude.
Kakve li ružičaste ironije!

MAN ON THE MOON - R.E.M. (1992)

Ne dovodeći u pitanje Stipeovu autorsku,frontmanovsku i izvedbenu karizmu,veći sam fan Buckovog ogromnog talenta.
U pjesmi inspiriranoj naglavačke okrenutom humoru Andyja Kaufmana,pokazali su prava lica i čistih obraza potpisali sjajnu pop numeru empatične scenografije i više kazališnim,nego filmskim ulogama okrenuti,nisu trebali šaptače budući su svoje tekstove i role naizust servirali.
Lelujava atmosfera,krasna gitara i mandolina,tekst koji proigrava slušatelja i čitača,krema su R.E.M.-ove pjesmarice u koju stane hitova gotovo koliko je država u matičnoj im Americi; a onaj trenutak kada Stipe izusti "Hey baby,are you having fun" i posveta je,i intermezzo kojim Michael uzvisuje Elvisa,ali i samog sebe.
Ovo mi je doista sjajna parabola: u Formanovom filmu Čovjek Na Mjesecu,Kaufmana je genijalno portretirao Jim Carrey,čija se druga uloga,ona u Glup i Gluplji izvrsno naslanja na tematiku - tren kada u kafiću hotela kod šanka ugleda plakat sa Apollo 11 misijom na Mjesecu i biva nemalo iznenađen viđenim,dovodi ga u vezu sa Kaufmanom,proročanski dozivanom ulogom koja će uslijediti.

MOONAGE DAYDREAM - David Bowie (1972)

Fiktivni lik Ziggyja Stardusta,odjeven u brojne pomaknute galaktičke kostime,približio je svemir glam-rocku i ozakonio Bowiejevu umjetničku rasprostranjenost državom u državi,te lucidnog pustolova nagradio nadahnućem koje će ovjekovječiti na ponajboljem djelu bliže i dalje povijesti,superiornom The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars.
Ploča koja nadilazi beskonačnost i vrti se jednako svježe danas,kao i prije 50ak godina,sinonim je za složenu glazbenu erupciju glam manifesta koja u Moonage Daydream sanjari na putu od Marsa prema Zemlji i uz svesrdnu Ronsonovu idejnu dotjeranost,pušta svemirsku prašinu budućnosti koja ima doći.
O Bowieju je odavno sve rečeno i uz njegovo ime mogu jednostavno prilijepiti morfem naj,no dojma sam kako se Ronsonova genijalnost stidljivo ili nedovoljno naglašavala,a taj "Pauk sa Marsa" uvelike je zaslužan za zvučnu sliku sjajne Moonage Daydream,kao i u konačnici za čitavu Ziggy odiseju - pravocrtne i krivudave gitare,kao i rukopis aranžiranih stringsa,nadživjeti će i autora i formu,a publika će vremenom postajati sve brojnija.
A,ruku na srce,i sve sličnija slici i prilici Ziggyja,šarolikih određenja i svojstava,garda kakav se ne zauzima lako.

"Press your space face close to mine,love
Freak out in a moonage daydream,oh yeah"



SHOOT THE MOON - Norah Jones (2002)

Žena čije glazbene minute posjeduju taj svjetlosni reciprocitet,bilo da se radi o Mjesecu ili Suncu,sposobna je ozariti lica svojih slušatelja,ali i spomenutih nebeskih tijela.
Vrijednost i snaga toga je izraženija,kada svirku započne sjajan jazz band znajući do u detalje kako i kojim putem transferirati bol u blagost,težinu u ljepotu ili patnju u olakšanje.
Čak i kada na debitantskom Come Away With Me albumu poželi pucati na Mjesec kako bi dan trajao i trajao,u tome nema ničega barbarskog,razumijemo to svi mi koji volimo duge ljetne sate,a podsjeća nas na to tečnost melodije i savršen je to Blue Note Records odabir koji mami emociju na lice i gravira Norinu dražesnost,romantiku i toplinu,kako u glasu,tako i u klavirskim dionicama,te rezultira Mjesečevim smiješkom,čak i kada dama usmjeri pucanj prema njemu.

"Why we had to each be lonely?
It was just the season"

THE WHOLE OF THE MOON - The Waterboys (1985)

Ovo je pjesma koja daruje takav pozitivan odjek,da vam i poraz pretvara u pobjedu,raspoloženje podiže do visina opjevanog noćnog putnika i prema vlastitom dojmu,jedan je od fascinantnijih trenutaka 80ih godina.
Škotske Waterboyse povremeno doživljavam kao Arcade Fire u malom,jer doista u korijenu zvuka Kanađana nalazim otvoreno divljenje himničnim standardima Mikea Scotta,ali i Karla Wallingera,posebice u grandioznim Spirit i Don't Bang The Drum. Sve navedene pjesme,uključujući i naslovnu,krase remek-djelo This Is The Sea,no tračci energije koja pokreće,naelektrizirani do visoke voltaže,uzdižu se kroz raspoloženja trube i roga,violine i saksofona,te harmonija klavijatura, u The Whole Of The Moon aktiviraju serotonin i bogato koloriziran Scottov glas,koji stihovima pomiče Mjesec,ne bi li nam bio što vidljiviji.
Ova me je pjesma konačno i motivirala da prošlotjednu temu proširim na "drugi zvučni zapis i svezak",te sada mirne duše mogu šetati po mjesečini.

"And you know how it feels
To get too high
Too far too soon
You saw the whole of the Moon"

dario b. // 08/06/2025