home > mjuzik > Kapadokija

kontakt | search |

MEL CAMINO: Kapadokija (spona/dallas, 2010)

Simpatičan, tekstualno otkačen pop/rock debi album kvarteta iz Velike Gorice donosi obilje zdravog humora i cijeli niz možda budućih velikih hitova poput "Ona shvaća", "Zvona opuštanja", "Kad bi barem imao harem" i "Lolita u Finskoj šumi".

Nakon vrlo dobrog plasmana na HGF-u 2009., Siniša Bizović se odlučio da ovom kvartetu iz Velike Gorice objavi debi album. Počeli su sa radom 2006. kao akustičan band vođe Zlatko Majseca (vokal, akustična gitara), a kasnije su nastavili sa proširenom postavom u koju su se priključili bubnjar Damir Klasnić, odličan basist Ivan Zdunić i gitarist Vanja Belošević. Početno ime sastava bilo je El Camino, a prvi demo "Gospodar svojih proljeća" (Recenzija - DEMO IZVOĐAČI 2008., 4.dio) snimljen 2008. bio je izuzetno osviježenje na hrvatskoj demo sceni sa električno/akustičnom gitarskom kombinacijom gdje su bile prisutne 4 kompozicije koje su uvrštene i na ovaj debi album, te su svakako zaštitnim znakom banda. To su uvodna blues-pop humoreska "U toplini kreveta" ('pitam se da li život mora 'zgledat baš ovak'), funkirani hit "Ona shvaća" (sa poznatim refrenom 'mislim da bi mi trebali biti skupa/ mislim da mi ne bi trebali nikad biti skupa/ čas si mi genijalna, čas si glupa/ mislim da, mislim ne, ne znam šta da mislim jebote...'), gitarska wah-wah laganica "Borba vraga i anđela", te The Smithsovska "Gospodar svojih proljeća" koja je, hm (?), pukim slučajem barem na cd-u otisnuta pod naslovom "Neka sja". Inače, ova potonja ima šarm Johnny Marra i njegovih sjajnih pop klasika poput "There is the light that never goes out" i "Boy with torn in his side". Sve ove pjesme su nanovo snimljene (studio Davis), te su dobile nove performanse, ali su i dalje zadržale svoj osnovni leksik prgavih emotivnih balada. Ostatak albuma čine skladbe koje su njihovoj publici već odranije znane sa koncerata koje su održavali unatrag dvije-tri godine, te je došlo pravo vrijeme kada su definitivno sazrele da se zabilježe na nosaču zvuka. Kroz kombinaciju električnog i amplificiranog mekanog rocka koji pruža pop skladbe uvijene kroz country, blues i laganije natruhe oldschool new-wavea (osobito Azre i nekih radova XTC), Mel Camino su adekvatan hrvatski proizvod sa elementima R.E.M., The Smiths, Dylana i The Byrds, dok će vokalno, zahvaljujući grleno potisnutom glasu Zlatka Majseca uvelike asocirati na Rippera (Pips Čips & Videoklips). Ustvari, ovakav prijatan album koji donosi tečne melodije otprilike vrlo bliske labinskim The Orange Strips prije će biti shvaćene kao indie/pop-rock nego li kao uobičajeni mainstream, mada je samo tu i tamo riječ o nekim nijansama koje povremeno ubodu i klasični, srednjestrujaški šlageraški pop-rock poput primjerice pjesme "Zvona opuštanja" sa pratećim laid-back glasovima i gitarskom surf solo dionicom ili najkraća "Zaljubljeni mrtvac" koji zamiriše čak i na Balaševića. Poneke kompozicije pokazuju prisutnost sarajevske škole od Zabranjenog pušenja do Letu Štuke i Skroz, posebice zbog letargičnog, cinično provokativnog lirskog akcenta i same intonacije vokala koji je mrtvo-hladan kao da ispija čašu vode naiskap. Uz cijeli niz kompozicija koje se prelijevaju sa svojim spektrom šarenih akustičnih harmonija, najbolji trenutak albuma pruža skladba "Lolita u Finskoj šumi" gdje su pribjegli odličnoj kombinaciji shoegaze psihodelije, dream-popa, minimalizma i svojevrsnog soula pomješanog sa jazz-rock/popom kao da su spojili Lush, Ride, Pink Floyd, a u drugoj nijansi Steely Dan i psihodelične The White Hills. Možda bi efektnije bilo da je ovdje vokal distorziran i grubo potisnut, što bi cijelu kompoziciju diglo na onu pravu indie dream-pop atmosferu. No, kako god, ovo je odlična pjesma koja fino plovi punih 5 i pol minuta... Svi njihovi tekstovi su vrlo jaki, neopterećeni su socio-političkim faktorima, ali između svih tih redaka okupanih različitim 'mačoidnim' ekspresijama nazire se trag romantičnog aspekta r'n'r iluzija što osobito do izražaja dolazi u posljednjoj, Dire Straits-ovskoj "Krtice" gdje tekst kaže 'bolje je stalno gmizati nego poletjeti, pa se opet vratiti na gmizanje.../ za kretena ti proglašavaš jer znaš da mnogo lakše je vrijeđati boljeg od sebe.../ snovi su uglavnom sve što ćeš dobiti'. Pjesma "Kad bi' barem imao harem" vjerojatno će dobiti najviše simpatija zbog otkačenog erotiziranog teksta koji govori o maštanjima šta bi se desilo da imate dvadeset priležnica ('svaki dan dvije-tri žene, pravi rad na smjene/ prva koja me slušati umije, druga koja muškarca razumije, treća koja sa mnom voli piti, pred četvrtom ću gorke suze liti, peta kao božica izgleda, od šeste mi se nikad rastati ne da, sedma čiji tata ima para, osma me baš nikad ne vara, deveta ružna, al dobra u duši, a deseta stvarno dobro puši.../ ne boj se draga, to ja samo maštam...), ha-ha-ha! Ipak, ima i ozbiljnijih tema poput "Glava puna oblaka" ('o kako glup mora biti svijet gdje se za životni standard proglašava samo vrijednost potrošačke košarice') ili "Vjetropir" koja je u određenu ruku autobiografska poema Majseca koji između ostalog kaže 'nemam ništa protiv novca, al ne želim mu robovat/ ima puno ljepših stvari kojima se želim odat'. Ova prvonavedena malo će u refrenu zamirisati na melodiju Majki ("Izazivajmo nerede"), a poneke skladbe i na kostur The Fall kada je Mark E.Smith dozvolio upotrebu akustične gitare u svrhu ritma, ali to sve ide u prilog Mel Camina da su s razlogom ipak više indie, nego li mainstream band koji je uspio napraviti veoma radiofonične, pjevne, lakozapamtljive i harmonične pjesme.

Elem, ovdje je riječ o fino pogođenom pop/rock albumu koji ponekad banalizira s temama, ali sve su one vrlo zabavne, duhovite i inteligentno sročene kao da su Majsec i ekipa djelili šank ili neku klupu u parku sa Štulićem prije nego što je Azra objavila prvi album. Sam naslov albuma ne treba obeshrabriti; Kapadokija je drevna pokrajina u Maloj Aziji (središnja Turska, glavni centar grad Kayseri), koja je sticajem okolnosti nešto poput uzrečice 'nedođija'. Ima jedna anegdota mojeg prijatelja geodete koji je prije jedno desetak godina upravo tamo išao na neko terensko ispitivanje. Kaže da su putovali stotine kilometara od Kayserija po brdovitom polupustinjskom terenu i kada su došli tamo gdje su trebali, dočekao ih je doslovce natpis 'Nigde' (naziv grada i pokrajine južno od Kapadokije). Ha-ha-ha! Znaju ovi Velikogoričani o čemu govore...

Dva palca gore!

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/06/2010


PS: Za ljubitelje ovakvog zvuka, u suradnji s izdavačem, prvih dvoje koji se jave na mejl (nagradnjacha@terapija.net), u subjektu mejla napišu "melcamino", a u mejlu svoje ime i prezime, te adresu, poslat ćemo primjerak ovog albuma.
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Kapadokija

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*