Nakon tri odlična 'knjiška' albuma nadahnuta literarnim klasicima i pratećom autorskom knjigom "Balada za bencinsko s sirom", odnosno radovima gdje je upregnuto mnogo različitih zvučno-vokalnih performansa i eksperimenata, Krajnc se vraća u svoj prepoznatljivi kantautorski svijet. Mada stoji uz njegovo ime His Very Gloomy Orchestra, od pratećeg benda nema skoro ništa - akustična gitara, usna harmonika, vokal i tek malo popratnih sampliranih laid-back efekata i poneka synth harmonija.

Album je intimističke prirode u kojoj je osnovni faktor spoken-word poezija uz tek poneku pjevanu ariju, a uobičajeno produhovljena Krajncova lirika ovaj puta se potpuno vraća u deželu na lokalne stvarne ili fikcijske likove o kojima redovito voli pričati. Stoga se album doima kao jedna od boljih varijanti Čoporovih lamentacija unazad godinu-dvije i nosi otprilike ton književne večeri s recitirano-pjevanom poezijom, a to, ruku na srce, zna biti veoma dosadno, naporno, nezanimljivo i monotono. Ispredajući priče o nekim znanim i neznanim likovima, junacima i 'zaboravljenim herojima', Krajnc je u principu posegnuo za sasvim solidnim performansom punim emocija, sjete, patetike i romantike, no previše se povukao u svoju 'business as usual' sferu koja je zanimljiva njemu, no ne osobito i slušatelju.

Previše usko, letargično i prejednostavno spram nekoliko sjajnih prethodnih albuma...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/10/2012