U predahu između najnovijeg romana "Poplava" čija je zagrebačka promocija održana u knjižnici August Cesarec na Kvaternikovom trgu 17.XII 2013. i istoimenog albuma koji još nije objavljen zbog nekih sitnih tehničkih poteškoća, Matej je nastavio s onim serijalom različitih zvučnih lo-fi parametara kakvi su bili na nekim prethodnim radovima poput "Slovenske popevke", odličnog "Zombie country", te "Predtakt" (2012) ili ponajboljeg "Baskerville" gdje se po prvi puta okušao u prljavim gitarskim distorzijama i ekscentričnim inovacijama.

Od samog pogleda na omot s tempiranom bombom ne može se oteti dojam da je ovo veoma opasan materijal pun bijesa, energije i srdžbe. Matej suprotno tome nikada ne pretjerava, odmjeren je, a ovdje i previše 'skuliran' inteligentno koristeći mnoge svoje potencijale stacionirane prvenstveno u bogatom lirskom nadahnuću koje je jedan miš-maš djelomice nadahnut radom na romanu "Poplava" iz kojeg koristi neke zgodne detalje poput "Žurkovski kvarta za drobiž" (u romanu je ipak jedan drugi lik u igri) ili općenite radnje koja se direktno odnosi na svjest primitivne dežele u trenucima kada je sve otišlo po zlu. Matej ponovno nije onaj očekivani relevantni i drski tumač socio-političkih konotacija već je revoltirano mirni pripovjedač - promatrač različitih sudbina koje u principu redovito iznosi kroz metaforičke storije 'o nekome drugome', nazovimo fikcijskim likovima koji su prepoznatljivi upravo baš kao takvi. Svaka sredina ima svoje 'preprodavače ljudskih organa', maštaoce o 'kućici u cvijeću obloženoj novčekima', 'pijanistima koji strahuju od zalutalog metka' u finoj baladi "Ustreli me, saj samo igram pianino" i 'cesti koja ne vodi nikuda' kroz kaotičnu "Avtocesta (v kamor koli že)" potkrijepljenu s lavežom psa, vox-extended tehnikalijama i ambijentom koji dopire s nekog kutka zaboravljenog sela u koje po danu, a pogotovo noću rijetko tko da uopće zalazi jer za to nema nikakve potrebe, čak niti turističke.

On iz konteksta suvremenog života redovito izvlači tipičnu slovensku priču koja je usko povezana i s općim pojmom balkanštine koje se ne stidi. Uostalom, nije nikakav bauk govoriti o lokalnim temama kao o društveno prepoznatljivim pojmovima s kojima smo svi usko povezani još iz vremena SFRJ. Taj svijet se tek ponešto izmjenio i modernizirao od 1991., no načela shvaćanja vitalnih životnih preokupacija je ostao praktički isti, narod smo, odnosno narodi koji bleje poput ovaca što prate svoga vođu. Zaslijepljeni smo manipulacijama ne shvatajući svu esencijalnu prividnost laži s kojima nas šamaraju političari. Redovito pogledam na TV "Slovensku kroniku" doživljavajući otprilike istu demagogiju kojom frcaju i hrvatski politikanti: ništa konkretno ne kažu, nemaju ama baš nikakve ideje i sve im se svodi na lažno tumačenje njihovog statusa. Evo, nedavno sam na RTL pogledao interview s Vesnom Pusić koja je na pitanje 'što ste uopće učinili korisno za ovu državu u protekle 2 godine' odgovorila 'za sada smišljamo strategiju, a naši rezultati će biti vidljivi kad nam mandat istekne, pa će glasači odlučiti da li je to pozitivno i imaju li dovoljno vjere da nam izglasaju i novi mandat'. Pa koji je to đavo???

Jebate, imaš 5-6 krumpira, komad mesa, šporet, pola metra nacjepanih drva, a ti razmišljaš o strategiji, receptu i načinu kako ćeš to pripremiti dvije godine. Ajajajaja... Pokrepati će u međuvremenu pola naroda od tvojeg smišljanja i nedoumica. Matej je rekao 'aaargh!', naravno bijesno jer drugačije ne može od ovakvog stanja u kome doslovce koze zatelebane u medije drže da naši politikanti imaju vraške probleme u otklanjanju krize. Ma koje krize, pitam vas? To je umjetno, sasvim neprirodno nataloženo od njihove strane kao svjetski bankarsko-ekonomski trend: razjebajmo svu domaću infrastrukturu, svakog malog poduzetnika, uključujući i onu nedužnu babu s placa s čijeg vrta stiže najprirodniji proizvod jer nam ne pune budžet, a nametnimo im uvozne jeftinije artikle za koje se plaća porez. Šta će vladi nešto autohtono i domaće od čega nemaju nikakvu korist? To treba srezati jeftinijom konkurencijom, nevažno odakle pristigla i po kakvim je mjerilima kakvoće. Veoma upitne, u mnogo slučajeva trovačke i po organizam i po svijest namećući MK:ultra, tj. laboratorijski dokazan utjecaj zapadnih proizvoda na promijene ljudske svijesti kontroliranja ljudskog uma.

Možda je i Matej konzument sličnih zapadnjačkih proizvoda, možda i njemu spajaju 'žice i sheme' po mozgu kojekakvim preparatima smanjujući mu relevantnu svijest održavajući ga mirnim i poslušnim građaninom - umjetnikom, no on u principu i bez toga nikad do sada još uvijek nije istaknuo ono snažno i moćno, demagoški jasno revoltirano stanje s kojim bi stao u prve redove borbe protiv kapitalom opsjednutog okupatora pod krinkom neo-liberalizma, odnosno kolonijalizma koji se najprepoznatljivije uočava u pojmu strateškog ekonomskog fašizma. On ima sve vitalno važne supstance riječitog i umnog autora, ali malo kad se kod njega osjeti duh revolveraša, osobe koja poteže okidač i baca bombu. Daleko je fokusiraniji na lirski izborenu pravdu kroz sofisticirane, katkad i zamagljene sadržaje koji nejasno prikazuju suštinu bolesti jako loše društvene klime.

Njegova mirnoća u ovako alarmantnim društvenim situacijama ipak vuče uteg na drugu, komodiraniju stranu vječitog mu uzora Bob Dylana (a i Leonarda Cohena) iza kojeg stoji ogromna industrijska mašinerija već više od pola stoljeća, ona masonska, vladajuća elita koja kreira američki politički i ekonomski sistem uvjeravajući nas da je to opravdani revolt rock buntovnika koji govori o svemu i svačemu, a u principu, nikad nikome se nije otvoreno suprotstavio da bi ikad bio trn u oku. Naravno, Dylan je svoja priča za sebe koja u suštini odavno sakriva mnoge zamke i teorije kolektivne zavjere koja će se otkriti i otvoreno o njoj razglabati tek nakon njegove smrti, pa vjerojatno i mnogo dulje nakon nje, dok se Krajnc pod velom lo-fi undergrounda nalazi sam u svojoj klopki metaforičkog interpretatora Dylanovog, daleko mekšeg i ležernijeg svjetonazora.

Poanta je u tome što Krajnc ponovno nema svoje mišljenje i svoj stav. Iz ovih 12 kompozicija ništa se konkretno ne može saznati mada neprekidno vibrira neka protestna nota od lucidnog kratkog uvodnika "Hišica v cvetju, okoli nje denar" s mnogobrojnim noise efektima i nezgrapno realiziranog komada "Pri nas preprodajemo ude" rascjepkanog sa nekih 6-7 fade-out/fade-in djelova koji su povezani s osnovnom temom fučkanja. Zvuči efektno kao eksperimentalna ideja, ali i nedorađeno, dok je najupečatljiviji psihodelični delay/dub "Zrklo blejske koze" opsesivan mučan i vrlo težak faktor ovog albuma poput najofrljenijih minimalističkih kombinacija Can i Pink Floyd od čak 8 i pol minuta gdje se Matej obilato poslužio i lupkanjima po kosturu akustične gitare. Poigrao se Matej i s vlastitim vokalom uobličivši ga u moćan bariton/bas kroz klasičnu, no beskrvnu elegiju "Hej, hej, Ernest Hemingway", odličnu doom-ersku zafrkanciju "Ruski motiv" na temu tradicionalne folk klasike iz doba Lenjina, Staljina i SSSR-a, te pravu eksperimentalku "Žukovski kvarta za drobiž" gdje još i na najpristupačniji lirski način prikazuje luzera koji hvata 'as iz rukava'. Isporučio je i nekoliko standardnih akustara blago profilanih kroz neke halove ("Madrid", kratke "Evtanazija mušic" i "GM blues"), te završnog bluesa "Bitka pizd" u kome se tek na momente osjeća da Matej ima odlike strastvenog i buntovnog kantautora sklonog opozicijskoj svijesti, ali refren 'p-p-p-p-p pizda' umjesto da povikne i zaori iz sveg glasa, šaputa kao da strahuje da će netko čuti ionako tradicionalni balkanski izraz za karakter loše i pokvarene osobe.

Kao eksperiment i inovacije u Krajncovom opusu ovo je dobrodošao i prilično hrabar zvučni album, no u tematskom pogledu je kosturski banalan i nedorečen bez ikakve određene ideologije. A to je i najveća šteta što Matej s linijom manjeg otpora pokušava stvarati percepciju ionako disfunkcionalnog pogleda na svijet umjesto da se jasno, konkretno, pa i angažirano bez ikakvih utjecaja Dylana i Cohena posveti svijetu u kome živi.

Naslovi: 1.Hišica v cvetju, okoli nje denar, 2.Pri nas preprodajemo ude, 3.Zrklo blejske koze, 4.Madrid, 5.Hej, hej, Ernest Hemingway, 6.Evtanazija mušic, 7.Ruski motiv, 8.Žukovski kvarta za drobiž, 9.GM blues, 10.Ustreli me, saj samo igram pianino, 11.Avtocesta (v kamor koli že), 12.Bitka pizd

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/01/2014