home > mjuzik > Four Square Meters, EP (kot Matt Kaye)

kontakt | search |

MATEJ KRAJNC: Four Square Meters, EP (kot Matt Kaye) (Slušaj najglasnije, 2018)

Bilo je evidentno nakon prva dva simpatična, ali prestrogo odmjereno iz europejskih horizonta bazirana izdanja za moguću američku ili neku drugu inozemnu audijenciju, elem EP-ija "Widget, Or Else" i albuma "Unarranged" da se nešto drastično valja podvrgnuti remontu. Ta izdanja su snimana u periodu 2016-2017, podosta se uložilo u njih, čak i više nego što to uobičava d.i.y. praksa, ali odjeci su bili mršavi, pa se Matej na ovom trećem izdanju podvrgnuo intuiciji da baš i ne mora kao Matt Kaye usmjereno težiti ka amerikanizaciji stila koji čak nije niti američki, već samo pokušaj insinuiranja neo-americane koja nije imala niti country, a niti blues elemente.
[  ]

Otpustio je kočnice i pozabavio se svojim tadašnjim zvučnim eksperimentima s rezonantama, ovaj puta blažim distorzijama nego li ih je uprličio na primjerice albumima "Spoznavanje naravi in družbe", "B.O." ili "V naglici spočeto" koji su rađeni u otprilike sukladnom vremenu (proljeće-ljeto 2018.), pa se tako ovaj kratki EP od svega 11 minuta zvučno doima kao još jedan uobičajen performans u kome se ovaj puta daleko više posvetio bluesu na ekspresivniji i inovantniji način koristeći iste, uobičajene akorde, ali na pomaknuti način s doduše mirnom fleksibilnošću ne trčeći pred nikakvo ishitreno samozadovoljstvo da je otkrio 'toplu vodu'. U takvim okolnostima mu se ponekad zna desiti da igrom slučaja dođe do zanimljivih gitarskih inovacija ponukan i vlastitom spoznajom da nema potrebe težiti za zvučno-stilskim dizajnom svojih velikih idola jer je nepotrebno ganjati Dylanove, Cashove, Muddy Watersove i ine spektre izražavanja u domenima ne samo bluesa, već i folka, countryja, a ovom prilikom se malo više upleo u alternativnije sfere koje su same po sebi jasno drugačijih frakcijskih složenaca.

Tako je ovdje dozvolio rezonantama malo duži disonantan feedback s 'hoblanjem' koje zvuči pomalo rastreseno u neurotično-psihodeličnom dekoru rastrganih riffova s neobičnom pozadinom sastavljenom od nekakvih čudnih probijanja u vlastitoj produkciji. Da li su ta 'probijanja' zvuka proizašla od neke namjerne ili slučajne podloge, možda čisti efekt manipulacijom papučica distorzije ili nešto sasvim deseto, nije naveo na pozadini ovitka, ali u svakom slučaju intrigantno dodaju posebniji šmek nego li su to bili prethodni Matt Kaye radovi usmjereni na čistu, finu i izglancanu produkciju. Druga stvar jest da ovdje nema orglica i praktički niti jednog staccato tretmana, a treća puno bolja činjenica jesu introvertiraniji, mračniji i životopisniji tekstovi daleko više usmjereni ka vitalnim životnim preokupacijama nego li su to bili oni pokušaji dodvoravanja imaginarnom američkom auditoriju. Jer, zna se, blueseri su često imali bezvezne komercijalne štoseve što su nastali iz nekog potencijalnog hira 'vidiš, ovo bi možda moglo upaliti', pa se tako tijekom duge stoljetne i višestoljetne tradicije znalo pronaći brdo besmislica poput 'hej Joe, kud si krenuo s tim pištoljem' ili iz našeg domaćeg dvorišta 'tam pri potoku debela raca spi', ali, šta ćeš, to je zapalilo i one koji blues nikad ne slušaju i ne mare za njega, ali su se upecali na te seoske fore.
[  ]

Samo četiri odlično satkane poetske priče zgodno sročene kao 4 m2 govore o malom prostoru: uvodna "Fretless alibi" se čak rasprostire kroz 30 dana muke i briga individue za koju nitko ne mari kako će opstati, "This rhapsody" se prevrće u predrasudama oko ćelavosti koje su počele brinuti Mateja, no da mu odmah kažem, to nije ništa strašno. Meni je kosa poćela otpadati još kad sam bio srednjoškolac, nakon JNA 1987. sam pustio dugu kosu jer sam vidio da je neću imati dugo, pa da je barem jednom u životu imam, a kad više nije bilo smisla s prorijeđenim tijemenom, ošišao sam se na ćelavo i oslobodio se svih muka, osim toga, svakoj mojoj narednoj punci se baš sviđao takav image. Neke, koje me nisu znale s kosom čudom su se čudile kad su vidjele moje stare slike ignorirajući činjenicu ćelavosti; daleko više sam im bio privlačniji ćelav nego li s kosom. A kad je počneš gubiti u 40-toj, to je još manje važno jer sve ono što se trebalo desiti u mladosti s potentnom energijom ostaje samo kao lijepa intimna uspomena. Ne kaže se uzalud bolje se totalno razvaliti i otkačiti u mladosti, nego li je uzalud potrošiti, kasnije ostaje samo žaljenje i kajanje što se nije bolje iskoristila. "Great day, if possible" s ljubavnim metaforama se priziva i na Leo Sayerov veliki hit stiskavac-laganicu "When I need you", uh, ha (ne)potrebno, ajde nije Matej zapeo 'kad te poželim zažmirim' da ostvarim svoj 'veliki dan'. Takva romantika je patetična i glupa, tipična tinejdžersko-pubertetska maštarija; jednom su Alison Moyet u vrijeme velike popularnosti Yazoo početkom 80-ih pitali u interviewu zašto Yazoo nema eksplicitnije ljubavno-erotske pjesme, a ona je odgovorila 'kad bi htjela pjevati o seksu, onda bi se punkerski derala ajde, skidaj gaće, kopile jedno, oću da te jebem!', ha-ha-ha... A u principu, ona je htjela pjevati blues, a ne biti pjevačica u synth-pop bendu, niste znali? Zadnja "A domestic situation" s najlaganijim rezonantama dovedenih do doom/ drone/ jazzy konotacija na šaputavo recitatorski način u grčevitom maniru donosi minijaturnu triler-priču o majci koja u ime vlastitog sina širi informacije znatiželjnim novinarima koji, pak, stvaraju svoju verziju novog trača za žuti tisak o gorkoj sudbini udovice iz predgrađa čiji je život prazan još od vremena kad joj je umrla majka i onda selo-veselo, naravno s glavnim protagonistima - susjedima opet ima svoj novi trač za dodavanje i oduzimanje fabule. Vjerojatno ste i o samome sebi čuli štagoderice koječega izvrnutog skroz naopačke kako je vaša bliža okolina tumačila niz vaših životnih sitnica, možda vama čak i nebitnih, ali selo je selo bez obzira bio to gradski kvart ili zaseok u kome se svi poznaju i znaju sve o svakome, pa makar ne znali ništa točno. Ljudi moraju naklapati i stvarati svoju dramatiku kad već nisu književnici ili poete da bi umijeli životne priče sabiti u četiri kvadratna metra jednog ovakvog EP-ija od nepunih 11 minuta.

Ovo je do sada bilo ponajbolje izdanje Matt Kayea bez obzira na odlične gitarističke pasaže Leona Posedela na prethodna dva rada: istina, tamo je glazba glavni dekor, a ovdje su Mattejeve priče glavno bogatstvo. Tko želi slušati solidnu mjuzu, naći će je na prva dva izdanja, a tko više voli priču, ima ih u ove štiri skladbe. Jaz sem za drugo možnost. Samo šteta, na youtube nema niti jedne priložene pjesme.

Naslovi: 1.Fretless alibi, 2.This rhapsody, 3.Great day, if possible, 4.A domestic situation

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/03/2021


PS: Web Matt Kaye:
mattkaye.bandcamp.com

Diskografija Matt Kaye:
Widgets, Or Else, EP (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30459
But/ Toy Ballons, singl (2018)
Cerebral Palsy Blues/ Snowball Jesus Westenra, singl (2018)
Unarranged (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30464
Four Square Meters, EP (2018)
Rock'n'Roll, EP (2018)
Gettin' Things Done (2018)
The Guardian (2018)
The Spring Connection Suite (2020) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30306
Don't Watch The News, singl (2020)
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Ultima Bellum

DROPTHEHAMMER: Ultima Bellum (2021)

| 22/10/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Flithcrawl

TASTER: Flithcrawl (2021)

| 21/10/2021 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Fantasy Island

CLINIC: Fantasy Island (2021)

| 21/10/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Gvalđerič? Pantipond!

MATEJ KRAJNC: Gvalđerič? Pantipond! (2021)

| 20/10/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: In the Court of the Dragon

TRIVIUM: In the Court of the Dragon (2021)

| 19/10/2021 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Four Square Meters, EP (kot Matt Kaye)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*