Da. Bilo bi dobro da je tako kako kaže naslov 26. Krajncovog albuma po redu u 2017. godini. Ipak, ništa nije bez slabe vijesti kako god da okreneš. Ne samo na koncu godine premda je snimljen još tijekom vrelog ljeta, a inspiracija za njega je nastajala godinama potaknuta mnogim nelogičnim, čak i kurtoazno-apstraktnim shvaćanjima vrlog društva koje je spremno na kojekakve manipulacije u svrhu momentalnog samozadovoljenja najnižih strasti.

Društvu se svašta može prodati kao mačka u vreći. Danas je takva manipulacija jedno od najjačih medijskih oružja pod paskom univerzalnog, suvremenog i naprednog, a kada izbije neka afera direktno se zataškava 'politički montiranim procesom'. Odnosno, ljudi su podložni svačemu, previše vjeruju serviranim bedastoćama, a Matej ih vješto koristi na ovome polusatnom albumu za novu zbirku burleske kojom inteligentno ismijava gomilu patvorenih strasti od primjerice polaganja skupocjenog mramora na neku tratinu, recimo obično dvorište metaforizirajući ekologe koji se protive betoniranju zelenih površina, preko biblijskih motiva o zmijama u koje se uključuje i Vergilije, spominjanja svetih knjiga, božje osvete nevjernicima, igre s prljavim kartama, čudnovatih crtica iz života s puno pikanterija, pa čak i ponekom sočnom psovkom ('jebeš domovino, brat, ki te proda na tuje', "Play me a sad song"), nekih neizostavnih konotacija, u ovome slučaju spomena na Elvis Presleya (a i na Elton Johna, ha-ha-ha) koji još uvijek ubire znamenite tantijeme svojim nasljednicima (uvjetno rečeno zabavni r'n'r "Elvis, zapelji na odstavni ples"), sve do palčića Smuka iz močvare koji krade po selima da bi preživio i krčmara na nekom autobusnom ugibalištu što je spreman redovito putnicima ulijevati lažnu nadu slušajući njihove usputne priče.



Iz albuma u album to nepresušno Krajncovo vrelo inspiracije je sve bogatije impresivnim temama sve usredotočenijim na osnovnu problematiku društva u cjelini, a ovog puta se njegov poetski sklop sofisticirano približio onoj visokoj estetici punk poezije Joe Strummera, David Byrnea i ranih albuma Elvis Costella (ok, i Tom Waitsa, Springsteena, te Ryan Adamsa) gdje ima mnogo krivina i slobodnih komentara što ne ciljaju na relevantnu 'univerzalnost', već se ona samim stihovima i umješnosti neobičnih lirskih kolaža izdvaja sama po sebi. Jasno jest da je taj njegov autorski pjesnički pečat apsolutno nemjerljiv u razinama dosadašnje rock kulture; nema refrena, nema repeticija stihova, sve mu teče lirskim žargonom i nije ga briga za 'hit skladbu', a već ih je toliko napisao, snimio i objavio, da malte ne od gomile njegovih albuma u zadnjih nekoliko sezona njegov talent i uporna radišnost pate od suficita genijalnih stihova koje nije teško protumačiti ili analizirati, ali kad te toliko izbombardira pjesničkim složenicama u vrlo kratkom roku bolje i od samih 'vrh-vrhova' svih angažiranih stihoklepaca, nema druge nego mu priznati da se pretvara u ovovremenog Shakespeara čiji se tekstovi tumače već 4 stoljeća na najrazličitije načine.



Zanimljivo jest da "Brez slabe vesti" nosi jedna od njegovih starih pjesama još iz 2007. koju je komponirao za roman "Edvard", a tada još nije bio niti približno toliko znan kao danas. I k tome, te pjesme nema na ovome albumu koji je, skoro zaboravih spomenuti, amplificirano/ električnih performansa uvijenih u disonantni melodični gitarski noise skoro bez ikakve druge pratnje. Ima je u nekim sporadičnim zvukovima nečega što nalikuje, hm, synthu u pozadini s reverbom, ali glazba ovdje i nije toliko važna kao na onim eksperimentalnijim radovima izuzev predposljedne pjesme "Blue bayou" gdje se odvažio spojiti noise-pop s psihodeličnom vožnjom u punih 5 minuta kompleksnijeg aranžmana što miriši na kraut/space-rock bez solaža, ali sa završnim slide-efektima dočaravajući kompletnu sliku pomahnitalog društva i svijeta u kome bajka o Palčiću i močvari igra najveću ulogu.

Njegovi albumi u posljednjih nekoliko sezona pokazuju sve više i više artističke progresije, posebice u lirici gdje je izbrusio sjajan jezik, način izražavanja i stil, ali niti kao glazbenik nije nimalo loš. Stalno ide naprijed i ne zaustavlja se, ne stagnira i vječito želi napraviti najbolji album u karijeri, bolji od prethodnog. Ovaj puta to nije baš i najbolje uradio spram recimo "Kerst per Savizi" s nadahnućem France Prešerna, "Ob bistrem potoku je mlin", "Stratus" i trilogije "Kaos/ Marauder/ Kvakas", radova koji su po mom skromnom mišljenju njegovi najbolji i najoriginalniji u 2017. godini. Uvijek je 'tu negdje', nadomak kantautorskog savršenstva i ne muči ga briga elitnog postranja u Thom Yorke/ Radiohead/ U2 furke jer će kad-tad zadobiti pažnju cijelog svijeta svojom nevjerojatnom upornošću ne samo kao pjesnik i književnik, već i kao vrlo hrabar eksperimentalni glazbeni kantautor. Kao da je osmanlijsko španjolski austro-ugarski imperij poznao engleski jezik u 17. stoljeću kad se praktički niti nije znalo za Shakespearea, taman posla… Ima Matej mnogo aduta u rukavima, baca ih na sve strane, samo smo previše zatrpani s trivijalizmom ne primjetivši kako je onaj 'neki' trubadur s gitarom na nekom opskurnom ćošku postao sve vještiji i spretniji pretvorivši našu sadašnjost u svoj veliki zalog budućnosti.

Naslovi: 1.Marmor, 2.Sojenice pijejo, 3.Kače, 4.Domov bi radi gnali, 5.Play me a sad song, 6.Elvis, zapelji na odstavni pas, 7.Blue bayou, 8.Konec burleske

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/12/2017