Uz obilato iskustvo s Cepuševim druženjem, taman su prije ovog albuma realizirali dva zajednička rada, Matej se poigrao zvukovima rock-noisea koji u ovom slučaju zvuči kao da je na žicama čuveni Andy Gill (Gang Of Four) iz svojih najjačih stisaka na papučicu distorzije, poput primjerice pjesme "Anthrax" s debija "Entertainment!". Takve su "Najlepše pesmi", "Sotrudniki z jaknami iz poliestera", "Le sekaj, sekaj smrečico" (samo minutu i pol) u kojima kombinira melodije i de-kompozicijske tretmane ukroćivanja noisea nerijetko ih filajući kroz dulje disonante, "Vladarji so vedno z eno nogo v dreku" i "John Lennon, prigrizni" su nošene ubitačno reskim riffovima a'la Damir Avdić, a "Kar je zdravo, se ponavadi hitro maščuje (Znova v spovednici)" zalazi u razdoblje post-punk/ dub/ post-hardcore finesa na način eksperimentalnijih poriva Fugazi. Neobičnim jazzy sekvencama razbijanjem osnovne jezgre obavijene distorziranim staccatima i ekspresije igra se u šašavoj teatralki "Dal vetra, dal vetra" poput Šarlo Akrobate.



Ipak, uvodna "Oprosti, mati puščava" svojim lepršavim legatima nimalo ne sugerira na ovakav razvoj tonskih performansa; pričini se da će ovo biti još jedan standardan poluakustučan/ amplificirani 'gain tretman uz jedinu laganicu, vrlo nježnu staccato ambijentalku "Moj star parkirni prostor (ne vozim)" jer je ovo sredinom 2018. godine bila faza stvarateljstva u kojoj se obilato prebacivao iz jednog stila u drugi neprekidno istraživajući i eksperimentirajući s gitarskim vragolijama koje su, ruku na srce, mnogo toga dugovale upravo Cepuševim egzibicijama.



Nonšalantnom prgavošću su i natopljeni sočni tekstovi o 'prirodi i društvu': neplodnoj pustinji sa zaštitarima koji ne znaju niti abecedu, vlastodršcima, saobraćajnim propisima, nadmetanjima show programa talenata & idola, nadobudnim dripcima i mutikašama današnjice koji su sjedili u zadnjoj klupi u razredu i ničega se ne sjećaju, konzumerističkim pomamama za božićnim drvcima što uništavaju prirodno stanište brojnim životinjama, zgodbom o ispovjedi grijeha pred sakrivenim licem u ispovjedaonici uz pokoru jednog svetog anđela i preslušavanja ploče Michaela Boltona (prava, mučna pokora, ha-ha-ha!), komediji o Lennonu, potrazi za nekakvim duhovnim savršenstvom i skladom u životu koje općenito mnijenje nalaže kroz tradicijske metode vjenčati se u crkvi, imati ženu i djecu, oko vrata nositi obavezno neku svetu amajliju od žada, a ako se želi redovito jesti, osnovna preporuka današnjice jest da nikako ne valja uzimati knjigu u ruke, jer ona, navodi na pogreške.

Bez dlake na jeziku s vrsno usklađenim vokalnim, čak ponegdje i histerično-lucidnim konotacijama, ovo je vrsno urađen angažirani album usmjeren točno tamo gdje i treba: na ljudsko percipiranje stvarnosti koja je postala sušta inverzija normalnosti. Ili, ono što je nekoć bilo normalno, danas više nije. Predstavljen je svijet kroz njegove degutantnosti i poremećene kriterije vrijednosti.

Naslovi: 1.Oprosti, mati puščava, 2.Vladarji so vedno z eno nogo v dreku, 3.Moj star parkirni prostor (ne vozim), 4.Najlepše pesmi, 5.Sotrudniki z jaknami iz poliestera, 6.Le sekaj, sekaj smrečico, 7.Kar je zdravo, se ponavadi hitro maščuje (Znova v spovednici), 8.John Lennon, prigrizni, 9.Dal vetra, dal vetra, 10.Lamartine

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/03/2021