Nakon duljeg vremena evo jednog sasvim čistog legato rada bez ikakvih gitarskih staccata što i nije neka posebna novost, no ovdje se intelektualno posvetio jednom sasvim drugom segmentu. Naravno, poetskom kontekstu razmatrajući vlastiti položaj u okviru slovenske scene. Onima koji je ne prate, Alfi Nipič je zasigurno nepoznanica već u uvodnoj temi "Vektor za Alfija Nipiča"; riječ je o popularnom mariborskom pjevaču zabavne i narodne glazbe (ustvari živi u obližnjem selu Jarenina) s kojim se prisjeća studentskih dana '98 metaforički nizajući saobraćajnu signalizaciju, pa zadimljeno dvorište sa slugom (naredna "Domačija"), šankersko razglabanje i jadikovke, pomalo i ljubavne o stanovitoj dami što je pristigla vlakom, a smatraju je lakom ženom ("Edvin"), da bi prešao na vlastitu tužbalicu kako je došao do konca želja i snova psovajući na nekoliko jezika uz čašicu s natpisom Moša Pijade ("Tam, kjer sem doma").



Devet pjesama jednostavnog gitarskog šliha da jednostavniji ne može biti daleko više je spektrovima usmjeren na fine vokalne arije i intonacije, osvježavajuće melodije i tu liriku u kojoj se pronađe i elegija "Na grobu Majde Sepe", jedne od najpopularnijih slovenskih pjevačica (umrla 2006.) kojoj je posvetio izuzetno dirljive stihove o leptirima iz starih kutijica za parfem, lahoru povjetarcu pored groba s upaljenim svijećama. Završna "Popevkar" je stanovita autobiografija s hipotezom o budućnosti sviranja na ulici, po parkiralištima bez pratećeg benda i rasplesanih djevojaka o kojima piše Franček Jauk.

Jasno, ovdje ima i redovite satire, ponešto sofisticiranih detalja kojima se obogaćuje zaplet i epilog što i nema neku optimističnu konstrukciju. Poprilično je Matej suzdržan u tom aspektu 'what happens next'. Ne baca neku novu udicu, ne otvara karte, a niti se ne kocka. Samo čeka.

Naslovi: 1.Vektor za Alfija Nipiča, 2.Stara domačija, 3.Edvin, 4.Tam, kjer sem doma, 5.Napolitanke, gospa?, 6.Nihče ne ve, 7.Na grobu Majde Sepe, 8.Gizdalinčina, 9.Popevkar

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/08/2021