Ivana Myškova je češka književnica i novinarka relativno mlađe scene (rođena je 1981.), studirala je kreativno pisanje i medijsku komunikaciju u Pragu, te je prvo prozno djelo "Odpoledine z liliputem" (2007) realizirala kao akademski rad. Radeći i na radio Vltavi u sklopu kulturnog programa, novela "Nícení" joj je nominirana za češku knjigu godine 2013., a ova zbirka kratkih pričica koju je preradio Matej upravo s naslovom "Bílá zvířata jsou velmi často hluchá" iliti 'Bijele životinje su često gluhe' bila je predložena za nagradu Litera za prozu 2018. godine. Sama knjižica sadrži 11 kratkih priča u apsurdnim fabulama o ekscentričnim, neobičnim i sofisticiranim likovima, mahom sanjarima s uvrnutom percepcijom stvarnosti oduzimajući si ravnotežu i balans života na uštrb iluzija u kojima žive, a naslov je metafora za ljudsku nesposobnost senzoriranja okolnosti koje im štete, narušavaju sklad i često ih vode u propast jer se ustvari plaše izaći iz vlastitih snova učahurenih strasti ne dopuštajući samima sebi da se razmašu i oslobode tereta za kojeg smatraju da su im vrline, a ne slabosti.



Ne treba sumnjati bez obzira pročitali ili ne knjižicu da je Matej izrazio svoje satirično viđenje koje otvara već u prvoj temi "Zavesa" s likom koji ima specijalne šarene čarape što mu služe isključivo za promatranje s prozora, a recimo, u vrijeme ručka mu ničemu ne služe i nikako u njima ne bi otišao u kazalište. Pa onda o otmjenoj lutalici što prezire prirodu ("Klic šišk"), altruističnom piscu ("Vonj po domu"), otkačenom kverulantu ("Kverulant"), kojekakvim ljudskim praznovjerjem o prekriženim nogama ("Podloga"), neuobičajenim kućnim ljubimcima ("Žena z žabo"), funkciji puževa za opasnosti nadolazećih puteva rezignirajući široki kaleidoskop pomahnitale ere konzumerizma koji se zavisno o trendovima vrti u tragikomičnim apsurdima gdje su ljudi sami svoji komedijaši, a praktički da toga i nisu svijesni. U ovakvom izboru privatnih dnevnika natopljenih individualnim groteskama otkrivaju se brojni namjerni propusti uzrokovani iskrivljenim vizurama sebe samih, a Matej to obilato pretvara u svoju korist ne aludirajući ama baš na nikoga, već se poput nekih znanih majstora ovakvog žanra služi njihovim zabludama i euforijama 'pričajući' o nekome drugome, a možda baš direktno o vama.



A s drugog aspekta, glazbenog, ovdje je dosta tanak, ha, uobičajeno dozvolivši histerezi da probija ispod osnovnog zvuka kao laid back na njegove gitarske reverbove uspostavljajući eksperimentalan lo-fi štimung bez nekih izrazitijih oscilacija, a tako i melodičnih i vokalnih. Podosta toga ima eteričan udio zaobilazeći melodičnost oslanjajući se na polupjevani spoken-word i tek tu i tamo poneku ariju poput blagog jodlanja i zviždanja ("Ženska z žabo"), malo bluesa ("Nevarnost privoznih poti") ostavljajući karakterističan dojam prosječno inspiriranog djela koje po ničemu ne sugerira da je uglazbljeni materijal nadahnut nekom tuđom književnošću. Možda ga je, a jest, prebrzo odradio ne dozvolivši vremenu da odleži bar neki izvjesni period jer je sama ideja vrlo dobra, osobito izvornik koji je u ovome slučaju sporadično adaptiran.

Naslovi: 1.Zavesa, 2.Klic šišk, 3.Vojn po domu, 4.Kverulant, 5.Podloga, 6.Nevarnost privoznih poti, 7.Ženska z žabo, 8.Hostel, 9.Kuzla ali Čas za iskrenost, 10.Bele živali so zelo pogosto gluhe, 11.Življenje z dolgo rdečo nitjo

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/08/2022