Znam da sam vam dosadan s recenzijama Krajncovih albuma kao da je jedini kantautor na svijetu, ali je zasigurno jedini na ovim prostorima s hiperproduktivnom sklonošću da sve što vidi, doživi, čuje i pročita inspirativno pretvori u glazbu i stihove. Ili da svoju prošlost uoviči kroz to. Namjera mi je da do konca 2020. recenziram ama baš SVE njegove albume objavljene ove godine jer sam odavno mišljenja da se ovako plodan kantautor samo s gitarom nije bezrazložno pojavio na ovim prostorima i da ga treba u tančine posmatrati i koliko-toliko analizirati jer će sasvim sigurno sve ovo što sam o njemu do sada napisao jednog dana biti idealna smjernica budućim studentima koji će se tko zna kad, nebitno je, odvažiti da na Filozofskom fakultetu, otprilike smjer književnosti, primjenjenje umjetnosti i glasbe, svakako slovenske ili ex-Yu slavenistike napraviti diplomski rad i studirati Krajncovu ostavštinu s kojom je do sada zasjenio gotovo kompletnu ex-Yu diskografiju i bibliografiju još uvijek ostavši u sjeni nekakvog marginalca. Autor s više od 200 objavljenih albuma visoke kakvoće i skoro 100-tinjak, ako ne i više knjiga je u optimalnim razmjerima blesavi luđak, 'nor pifler' kojeg se ne može pratiti. Može ga se pratiti itekako dobro onom mjerom kao što se svakodnevno gledaju vijesti, čitaju novine, posmatraju mediji ili recimo, seljački zdravo, neka nogometna utakmica omiljenog vam kluba što se bori protiv mrskog neprijatelja, uglavnom puno jačeg. Recimo, ako se sjećate nogometne utakmice Slovenija - Rumunjska 10. XI 2001., kada je Milenko Aćimović na starom Bežigradu zabio prvi, a onda Milan Osterc iz gotovo mrtvog kuta preokrenuo rezultat fantastičnim šutom i oborio inače sjanog golmana Bogdan Steleu, osiguravši Sloveniji drugo veliko takmičenje na svjetskim pozornicama. To su potezi koji se samo jednom dogode, nema tu puno majstorije i improvizacije osim ako nisi Milan Osterc, a njega Matej nikad do sada nije spomenuo u svojim pjesmama jer mu nogomet nije važan, kao niti većini Slovenaca, kad smo u JNA bili Alex Cepuš i ja, Alex mi je govorio o nogometu: 'koja je to glupa igra, svi beže za jednom loptom u nadi da će zabiti jebeni gol, meni se to neće jer ne vidim svrhu'

Zaboravilo se, pomalo, da je Matej sjajan pjevač. Istina nikad još nije dobio nikakvo priznanje, koliko znam, za pjevačke sklonosti. Jednom davno mi je baš upravo Alex Cepuš napomenuo da ga poslušam jer ima fantastične glasovne mogućnosti, a evo, tek kao vrlo rijetko do sada ih konačno i pokazuje u onome maniru kada je još bio, uvjetno rečeno, na početku diskografske karijere objavljujući striktno ozbiljne albume, kantautorske ili s bendom Agencija Rokenrol. Ili povremeno pjevušeći gospel kao Blind Boy Spectacles. Konkretno, ovdje se posvetio čuvenom vokalnom Slovenskom oktetu koji postoji od 1951. stvorenom na inicijativu slovenskih emigranata u Sjevernoj Americi s nakanom očuvanja ne samo slovenske narodne vokalne glazbe, već i njegovanje iste u razdoblju od renesanse do današnjih dana objavivši 3 nosača zvuka i nastupajući širom svijeta.



Matej si je izabrao 8 komada - 3 narodna slovenska, jedan narodni iz Moravske, te 4 autorska od kojih je u "Večerni zvon" napisao vlastiti tekst. Uz laganu, posve komorno opuštajuću pratnju akustare gitare s nježno rasplinutim disonantama u ambijentalnom dekoru ("Mojcej", "Pojdam u Rute" i "Kje so moje rožice" su čisti acapella komadi) fino niže ugodne melodične arije šetajući od baritona do tenora pogađajući intonacije s kojima bez problema može odpjevati i operne registre srednjih frekvencija, kao i tradicionalni pristup specifičan za mješovite vokalne zborove. Mirnoća izvedbe, gotovo pobožno-obredna, a i sakralna funkcionira ležerno odavajući zabavan i šarmantan dojam da se Matej čitavo vrijeme spontano smiješka ozarivši si lice kod ovakvog nesvakidašnjeg oduška mada je van ljubljanskog studija B4 jezdila debela karantena. Jest, ovo nije album od kojega valja očekivati angažirani libreto ili neki eksperimentalni blues, noise, čak niti standardni kantautorski šlih, posve je drugačiji i dobrodošao u popuni njegovog ionako nepredvidljivog diskografskog opusa.

Naslovi: 1.Katrca (P.Kernjak), 2.Zabučale gore (moravska narodna), 3.Mojcej (P.Kernjak), 4.Večerni zvon (Moore/ Kozlov/ Aljabjev/ slov. bes. M.Krajnc), 5.Pobič sem star šele 18 let (narodna), 6.Pojdam u Rute (narodna), 7.Lipa (D.Jenko / M.Vilhar), 8.Kje so moje rožice (narodna)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/11/2020