Ovo je bila vrlo neujednačena kreativna faza diskografskog opusa gdje je od takoreći remek djela Matej znao zastraniti u potpuni kreativni promašaj. Evo, ovo je jedan od takvih, sasvim bespotreban, ali zasigurno vođen nekom željom o čistom pokušaju, kako se ono kaže 'kud' puklo da puklo' ili 'šta bude - bude'.
Snimljen u jednom od onih nekoliko pohoda u London početkom 2018. s producentom Wilmar R. Whiteom i njegovom suprugom Tamarom, osnovao je kratkotrajni bend Neobrito prase sa stanovitim Irvinom (bas, klavijature) i 'Penthouse' Apple (bubnjevi i things), dok se on sâm potpisao kao Tale (vokali, gitara). Baš me zanima kako je dotičnim Englezima preveo naziv benda, ha-ha-ha... Na albumu ima 7 autorskih pjesama na engleskom i 2 obrade dobro znanih "Rip it up" (Robert Blackwell-John Marascalco) i "Stuck on you" (Aaron Schroeder-John Leslie McFarland), elem hitova koji su proslavili Little Richard i Elvis Presley, a sad bi se mogla tu povući pretpostavka da je ovo neki rock and roll album s povratku ka korijenima, no ipak nije. Prva spomenuta je iščašena vokalna zafrkancija u kojoj glazba baš i nije osobito važna, a vrlo slično se može reći i za drugu u kojoj se smjestilo ponešto melodičnih legata uz šaptanje, mrmljanje i grgutanje kao da su namjenjene nekom crtiću ili skeču.
Pomalo je i neshvatljivo šta je uopće radio s bendom kad sva ova glazba funkcionira poput mnogih njegovih solo radova gdje u backgroundu koristi sitnu pripomoć elektronike: uvodni instrumental "Redwood amphitheatre nausea", kao i završni "Redwood amphitheatre nausea, but shorter" satkani su od hipnotičkih gitarskih legata s dva-tri nijema jauka, malo elektronskih perkusija i lomova frekvencija nalik glitch-noiseu, većina pjevanih tema su pokušaji insinuiranja na neke modernije britanske kantautore s gitarom i laptopom poput Sam Duckwortha iliti Get Cape. Wear Cape. Fly i u tome baš i nema neke pretjerane konstrukcije. "Bridget, away" uz odjek programirane ritmike i potmulo prigušene bas gitare djeluje kao synth-pop demo u nedorađenom obliku, "Nobody knows what you smoke" se nastavlja gibati minimalističkim relacijama uz ponešto gitarskih lomova i samplovima neke brze limuzine. Jedina nešto konkretnija je najdulja "Liquids for Edna Moore Bratley" (7 i pol minuta) uz pratnju bubnja i bas gitare, dok je zadnji dio albuma probno hodanje po rubovima eksperimentalnog ambijentalnog glitcha i indietronice ("What your sister doesn't know" i "Fair exchange"), ali sve ovo i nema neki koherentni 'bendovski' siže.
Najzabavniji u svemu ovome su tekstovi o izboru cigareta i sitnim dogodovštinama oblikovanih kroz kratke pričice, no to ionako kod Mateja redovito u ovakvim slučajevima, ako glazbeno nije barem na prosječnom nivou, onda ga lirika izvuće i spasi od potpunog promašaja. A glazbeno-stilski promašaj je vidljiv i jasno ćujan kroz svih 37 minuta.
Naslovi: 1.Redwood amphitheatre nausea, 2.Bridget, away, 3.Nobody knows what you smoke, 4.Rip it up (Blackwell-Marascalco), 5.Liquids for Edna Moore Bratley, 6.What your sister doesn't know, 7.Fair exchange, 8.Joe (of the previous one), 9.Stuck on you (Blackwell-Marascalco), 10.Redwood amphitheatre nausea, but shorter
Pepel, ki mi je padal po roki - pesmi Toma Vebra (2019)
Tretje poglavje (z Agencijo Rokenrol) (2019, Helidon)
PESMI, KI SEM JIH ŽE OD MALIH NOG ŽELEL POSNETI, PA JIH NISEM, KER SEM UGLASBLJEVAL POEZIJO IN IGRAL ROKENROL, ZDAJ MI PA NI VEČ TREBA SLUŽIT TRGU, KER SEM BOGAT IN SLAVEN IN LAHKO POJEM POP PESMI, KI SO ME IZOBLIKOVALE V MOŽA! (2019)
Usode na kredit (2019)
Vojne slike - balade Janeza Menarta (2019)
Bele živali so zelo pogosto gluhe - pesmi po navdihu kratkih zgodb Ivane Myškove (2019)
Mati, odprite no darila - božični album 2019 (2019)
Douchebag Mama, EP (2019)
The Guardian, LP (kot Matt Kaye, junij 2019, z letnico 2018, Kulturni center Maribor/Kvakas)