Što je 'kvakas' iz naslova trećeg dijela trilogije teško da bi se laiku moglo zasvjetliti u glavi po priloženim stihovima na ovitku cd-a. Kao prvo, na kome je to jeziku? Esperanto, estonski, finski, grčki, španjolski, slovenski? A možda je samo lingvistička caka 'kavkas', 'q-kas', 'kafka(s)', nešto u vezi s 'kvakom' od vrata, izrazom 'kvak' (nadriliječnik), anagram koji sakriva 'vsaka(k)'? No, nekako se čini da bi najprimjereniji izraz bio nešto u vezi s 'kvakanjem' iliti po ljubljanskom - trabunjanjem, laprdanjem i naklapanjem, odnosno riječima bačenim u vjetar. Kako god, nije lako odgonetnuti smisao koji se ne nalazi niti unutar neke od 10 pjesama, a još se veći problem nameće kada se počnu dešifrirati i analizirati njihovi stihovi.

Matej se odmetnuo u dovitljivo sofisticiranog poetu čiji se potencijal odavno nazirao bacivši rukavicu u lice i najrazvikanijim stihoklepcima ako ne rocka, onda barem pop glazbe. Zajedno s prethodna dva dijela trilogije nastavlja svoju neobičnu začudnost preoblikovanim metaforama različitih nivoa svijesti s potenciranom ironijom raspoloženja u kome ponovno dominiraju kaotične slike viceva, štoseva, gegova i individualnih premisa na aktualna zbivanja u deželi i ex-Yu regionu koristeći svoja neprekidna nadahnuća suitom likova poput Plutarha, Marie Curie, Winetoua, Aladina, France Bevka, kraljeva Petra i Ludovika, Louisa Stevensona, Kerouaca, Dudeka, Regice, Vice Vukova, Tom & Jerryja, Judy Garland, Bill Haleya, John Prinea, Placida Dominga, Ivana Lendla, Niki Laude...



Svi su oni kontekstualizirani u aforizme, poredbe, promišljanja i općeniti Matejev privatni boj s priglupim pukom dokazujući po tko zna koji put da nije pretenciozan ili slabo upućen poeta kome je poezija čista igra. Svako njegovo kontekstualiziranje poznatog imena ima itekakvog smisla u sklopu sadržajnih anegdota vještim izbjegavanjem direktnog upiranja prstom u 'glavne krivce', no oni se i ovakvim humoresknim zahvatima prepoznaju, uglavnom neposredno.



Zapetljana je Matejeva poetika s albuma na album: uz prethodna dva, ovo mu je do sada lirski najkompleksniji rad u kome je dosegnuo novi vrhunac. Naoko lagan za slušanje zbog jednostavnog glazbenog performansa s električnom škripavom gitarom u blagom distorziranom noise efektu, no jedan od najtežih za shvatiti kao da je liriku kovao čitav život što je djelomično i točno: ako ništa drugo, fabulom je naglasio neka vitalna razmišljanja koja ga muče i žderu odavno. Njemu će se u budućnosti posvećivati posebne analize, ne samo na konto hiperproduktivne kreativnosti, već i mnogih enigmatskih čarolija sve zapetljanije koncentracije koju ulaže u albume. Iako nema na ovome radu niti jedne 'hit' pjesme koja bi u barem prvom naletu mogla zaokupiti pažnju širokog, da ne kažem prosječnog auditorija baš upravo zato jer se sve one doimaju 'prosječnim' kantautorskim, ali zato imaju daleko više dubine od sličnih stereotipnih figura. Kratke su 'priče' koje govore gotovo poput romana mnogih života iz doba socijalizma, post komunizma, tranzicije i epohe EU. Ne kaže zato uzalud 'vemo, kako se končajo mehiške nadaljevanke/ vemo, kaj je scenarij in kakšna je stara pravda'.

Naslovi: 1.Nenakšna bančna obveza, 2.Gracerštrase, 3.Tri gobice imam, 4.Negativno, ali kako, 5.Blues za Franceta Bevka, 6.Delikatesa, 7.Skid-dat-de-dat, 8.Nos, ki je moral sam po svetu, 9.Dinarsko gorstvo, 10.Če ti gre za nohte, kar zapoj, kar zapoj, če ti gre za nohte, kar zapoj!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/01/2017